Brzim pokretima prsti su udarali po izlizanim tipkama. Čupava siluta palila je cigaretu za cigaretom. Piksla je bila prepuna pikavaca. Na stolu čaše koje su se zapekle od toza. Po podu rasuti papiri na sve strane. S vremena na vrijeme čupavi bi pravio predah. Pogled mu je lutao ka snopovima svjetlosti. Nije imao snage da se zaputi ka prozoru i povuče zavjese. Okretao se lijevo-desno, kao da nešto traži. Milion glasova odzvanjalo mu je u glavi. U transu poče da kuca...

Znate li vi kako izgledaju anđeli. Jesu li vas nekada posjetili. Onako, ničim izazvani, sletjeli vam na uzglavlje. Blago vas pomilovali po obrazu. Poljubili toplo u čelo i tiho na uho šapnuli da ne brinete.

Miris od kojih nozdrve pjevaju polako se uvlači u svaki djelić tijela. Blagi dodir po leđima, znak je da je sve u redu. Brige se povlače u stranu.

Staje… nezadovoljan je napisanim tekstom. Šta sam htio reći? Razmišljaj malo. Nikada od tebe neće biti pisac. Previše ti je to razvodnjeno. Rečenice su neuobličene. Hajde, možeš ti to. Iz misli ga prekide promukli glas.

- Šta te tišti? Zašto si rasijan?

- Ko si ti? – uplašenim glasom se oglasi pisac.

- Nebitno ko sam. Dolazim u miru. Pozvao si me.

- Došao si da me iskušavaš?

- Ha...ha... možda, ništa nije isključeno. Hajde da se igramo. Postavljaj pitanja, ako želiš saznati istinu.

Željka Mirković: Šef

- Kakvu istinu? Meni je istina poznata. Pišem o istini. U stvari, pokušavam. Ne prekidaj me.

- Piši slobodno... ali ovo ti neće proći kod čitalačke publike. Ne vole oni tanano, meko. Serviraj im krv, osvetu, mržnju... A, ne tvoja glupa prenemaganja. Dosadan si! Bezličan!

- Šta mi predlažeš da pišem? O tebi?

- Pa, zašto da ne. Moj život je interesantan. Izvađen sam iz ogromnog kotla. Jedini sam preživio tako visoku temperaturu. Odmah su znali da sam predodređen za velike stvari. Roditelje pamtim kroz maglu. Nisam se trudio da ih bolje upoznam. Ne znam na koga sam povukao plemenitost, možda na babu. Ona je pomagala ljudima. Skidala je čini. Sjećam se kako sam piždrio u ugljenje koje je vadila iz šporeta i bacala u vodu. Eto, od babe sam naslijedio magiju.

- Dosta. Ne mogu da slušam te gluposti! – nervozno povika pisac.

Priđe ogledalu. Ništa ne uoči čudno na licu, osim brade koju danima nije brijao. Poneka bora koju ranije nije primjećivao bila se sakrila iza očiju. Iz fioke izvuče staru brlju, čisto da dezinfikuje grlo i povrati se od glasa koji ga poremeti. Možda haluciniram. Danima ne spavam. Umor je odradio svoje.

- Ko je od vas dvojice anđeo?

Umjesto odgovora dočega ga ćutanje. Nategnu bocu... i brzo je isprazni.

- Polako, da raščlanimo stvari, idemo jedan po jedan. Ne pokušavajte da me zbunite.

- Previše si popio, pa vidiš duplo. Sam sam.

- Ne laži! Vidim vas u svakom uglu sobe. Evo, vidi, sakrili ste se i ispod kreveta. Ne diraj moje olovne vojnike! – derao se na sav glas.

Željka Mirković: MRGUD

- Smanji doživljaj, matori. Red je da čujemo tvoju priču. Hajde, kreni. Biće ti lakše. Alkohol je na tvojoj strani.

- Imao sam pakleno djetinjstvo. Otac alkoholičar. Majka, mirna i povučena. Uvijek se trudila da njemu sve podredi. Najviše vremena provodio sam ispod kreveta igrajući se olovnim vojnicima. Živio sam u strahu kada će se pijana baraba dovući kući i početi da laje. Nerijetko bi pravio i razmještaj po stanu. Majka bi se tada zaključavala u kupatilo da je ne strefi neka stolica. Ja sam se zavlačio ispod kreveta. Nakon borbe sa nevidljivim neprijateljima, otac bi se umorno prevaljivao preko kreveta. Oglašavao se dubokim hrkanjem. U momentima me hvatala misao kako bi bilo dobro da se nikada ne probudi.

Nakon njegove smrti svima je laknulo... ali potisnuti stresovi došli su na naplatu. Majka je završila u bijeloj košulji... Ja sam ostao da se borim.

-Ti ovo nazivaš borbom. Odmah isuči bijelu zastavu i predaj se. Bori se u nekom drugom životu, zakasnio si.

Pisac krenu put prozora. Osjeti da mu noge klecaju. Nešto ga je vuklo put svjelosti koja je plakala iza debele tamne zavjese.

- Ne, ne primiči se svjetlosti. To bi bilo pogubno za tebe. Mrak je tvoj teren! - oglasiše se olovni vojnici.

- Razgrni zavjesu, pusti svjetlost! – progovori babina slika sa zida.

- Mene želiš... pij, šta čekaš. Imaš u fioci još jednu bocu – povika prazna boca.

Iskucana slova na papiru počeše poigravati...

- Izbriši ove brljotine! – zaštekta mašina.

Sluđen glasovima pisac se drhtavim koracima zaputi ka prozoru. Povuče mrak u stranu.

Svjetlost uletje u sobu, na sto, pod krevet, poče da trči po zidovima. Stvari se zanjihaše od povjetarca koji uđe kroz prozor. Olovni vojnici zalegoše ispod kreveta. Poput magije, prašina se rasu na sve strane. Sav u transu, pisac je posmatrao trijumf svjetlosti. Tlo poče da mu se njiše od blage vrtoglavice. Pade kao pokošen na pod.

I tako je nastala moja knjiga, govorio je pisac koji je u crvenom salonu dijelio autograme. Publika je bila oduševljenja mrakom koji se krio u koricama.

- Ko vam je bio inspiracija? – upita ga neko iz publike.

- Inspiracija... Hm... nešto mu se steglo u grlu. Osjeti čvrst dodir na lijevom ramenu.

- Samo polako, ne moraš reći istinu! – šapnu mu glas na uvo. Pisac se sav strese. Znači, knjiga je plod halucinacije, ili nije. Osta u nedoumici.

Tanka je linija između svjetla i tame... Pazite ko vam šapuće dok predano kucate, ubijeđeni da vam je inspiracija jača strana. Čuvajte se šaptača... ili možda ne?