AKTUELNO

Autizam nije moderan fenomen - lekari u Srbiji već 30 godina pacijentima daju dijagnozu pervazivnog razvojnog poremećaja. Ali, prema rečima roditelja dece koje pate od poremećaja iz autističnog spektra da se mnogi ponašaju kao da je autizam nešto što će proći samo od sebe.

Tačan broj osoba sa autizmom u Srbiji nije poznat. Zvanične institucije pominju cifru od 2.500 ljudi, zasnovanu na različitim spiskovima.

Udruženja roditelja dece sa autizmom pominju cifru od 70.000 ljudi. Simptomi autizma javljaju se u prve tri godine života.

Majka Sara iz Beograda, čiji sin Đorđe boluje od autizma kaže da se Đorđe rodio kao zdrava beba.

-Dobio je devetku na rođenju, na vreme je prohodao, sklapao je reči, nije sklapao neke složene rečenice, radio je sve ono što je u skladu sa njegovim uzrastom - kaže ona.

Tek kada smo dobili dijagnozu autizma, shvatili smo da Đole možda nikad neće progovoriti, on je počeo od više reči da koristi samo po jednu reč, i onda je samo odjednom nestalo sve, ispričala je Sara.

-Kod lekara su nam rekli da je on lenj, da je dečak, da je to faza, da je razmažen, i to tako traje iz kontrole u kontrolu, a samim tim ti prolazi vreme. Onda je počeo da gleda jedne iste reklame, da se zatvara u svoj svet i tada smo shvatili da je neki stvarni problem, da nije razmažnost u pitanju - prisetila se ona.

Kako kaže, Đorđe dobija terapiju i sa njom postajao još više usporen, gasila mu se motorika, vratio se u pelene, baš je upao u jednu ozbiljnu regresiju.

-Non-stop je vrištao, počeo je da se goji, postao je trom, izgubio je navike koje je imao sa dve, dve i po godine - dodaje Sara.

Kako kaže, ova hrabra žena, Đorđev otac ih je napustio sa obrazloženjem da on to više ne može da gleda.

Foto: Printscreen YouTube/ETAR

-I onda shvatite da vam se raspada sve, ono što je bila srećna porodica te porodice nema. Ja sam bila očajna, ugojila sam se, sedela sam kod kuće, jela i plakala, mislila sam da je to kraj sveta da nema dalje, da nema izlaza, pamtim da sam baš bila očajna, da sam sve izgubila - priča Sara.

Ključni momenat je bio taj kada smo išli na redovnu kontrolu u Palmotićevu gde mi je dr rekla da je Đorđe vidno negovano i voljeno dete i da što pre moram da se pomirim sa tim da je to njegov maksimum i da bi bilo bolje da rodim sebi drugo dete jer sam mlada mama.

-To je bio 18. mart, mami sa, rekla da više ne mogu, jer mi je doktorka rekla da on nikada neće skinuti pelenu, da nikad neće naučiti da čita i piše i što se pre pomirim sa tim to je bolje. Legla sam da spavam i sanjala sam Đoleta kako mi kaže 'mama ja ću da progovorim samo mi daj vreme'. To je trenutak kada sam shvatila da ne mogu da budem sebična i da sam ja ta produžena ruka autizmu - rekla je Sara.

Foto: Printscreen YouTube/ETAR

Kroz razne situacije je Sara prolazila od šikaniranja do nerazumevanja, prijavljivanje komšija, jer joj je dete glasno, ruganja prolaznika na ulici do izbacivanja iz stana, jer da je gazda znao, da ima takvo dete ne bi je ni primio.

U periodu dok je na poslu, Đorđa je čuvala Sarina majka, a Sara otkriva da ima rak štitne žlezde, odlazi sa najstrašnijim mislima u bolnicu i o tome ko će da brine o njenom sinu.

-Moraš da razmišljaš o tome šta ako se desi. I sam sebi kažeš u timk trenucima da ne može gore, završi se operacija, sve bude super i dođe Nova godina, novi početak i život te demantuje da može uvek gore - kaže ona.

Foto: Printscreen YouTube/ETAR

Mama mi je preminula za Božić i ta moja najveća podrška i snaga onog trenutka kada pokleknem, koja me je dizala, je otišla i onda naučiš da govoriš 'bože sačuvaj me od goreg' i da uživaš u tome šta dan nosi, jer je sve relativno.

-Ne volim kada mi neko kaže da sam hrabra. Nisam ja hrabra da bi meni neko sutra to rekao, ali  te život natera na to. Ja i dalje verujem u ljubav i u bolje sutra. Đole je dete jednako ljubav, to je nešto najčistije, to su deca koja pokreće ljubav, samo treba da ih prihvatimo - zaključuje Sara.

#Autizam

#Ljubav

'