AKTUELNO

Nedavno je Dubrovački dnevnik dvorski portal gradonačelnika Dubrovnika Mata Frankovića pokušao da odbrani neodbranjivo. Naime, u tekstu pod naslovom „Sramotna huškačka politika predsednika Saveza Srba“ od 2. septembra 2017. godine koji je potpisala novinarka Ivona Butjer poriče da se u Dubrovniku desilo 'etničko čišćenje Srba' i govori se kako je politika dubrovačkog gradonačenika tobože okrenuta ka budućnosti, rekao je Miodrag Linta u otvorenom pismu koji u celosti prenosimo.

Franković koji se prilikom otvaranja graničnog prelaza Ivanica 29. avgusta „proslavio“ odbijanjem da se fotografiše sa zamenikom gradonačenika Trebinja veoma brzo je poslao još jednu poruku Srbima u okruženju. Naime, 15. septembra 2017. godine u dubrovačkom selu Gromača održan je koncert proustaškog pevača Marka Perkovića Tompsona.

U publici je bilo mnogo ljudi sa crnim majicama na kojima je ispisana ustaška parola „Za dom spremni“, a među njima je bio i dubrovački gradonačelnik Mato Franković sa suprugom i decom koja su zloupotrebljena u svrhu političkog marketinga.

Kako se vidi na fotografiji koju je objavio Dubrovački dnevnik, stariji sin je obukao majicu sa srbomrzačkim natpisom „Vukovar NE ćirilici“ što se potpuno uklapalo na proustaški ambijent koji je priređen u organizaciji tzv. Udruge Gromača.

Novinarka Ivona Butjer je u svom tekstu, bez ikakvih argumenata, nazvala mene ratnim huškačem i posebno istakla kako bi ja mogao da se ugledam na Frankovića koji je u više navrata naglasio da hrvatski narod treba da gleda u budućnost.

Postavlja se pitanje da li je gledanje u budućnost činjenica da dubrovački gradonačelnik prisustvuje koncertu proustaškog pevača Tompsona koji peva o klanju Srba i redovno koristi koljački pozdrav „Za dom spremni“ i koji svom maloletnom sinu daje da oblači majicu sa srbomrzačkim natpisom „Vukovar NE ćirilici“ i time poziva na kršenje Ustavnog zakona op pravima nacionalnih manjina iz 2003. godine po kome Srbi u Vukovaru imaju pravo na slobodnu upotrebu ćirilice.

Jasno je kao dan da politika koju danas sprovodi Granković u Dubrovniku neodoljivo podseća na devedesete godine u kojima su Srbi ubijani, proganjani, maltretirani, osuđivani u odsustvu bez ikakvih dokaza.

Prema popisu iz 1991. godine u Dubrovniku se 4.342 (9%) građana izjasnilo kao Srbi. Na tom popisu se nešto više od hiljadu Dubrovčana izjasnilo kao Jugosloveni. Ne treba naglašavati da su apsolutnu većinu među njima upravo činili pripadnici srpskog naroda.

Takođe, u rubrici „Ostali“ bilo je upisano čak 5.839 stanovnika, među kojima su bio i deo Srba koji su se plašili da se nacionalno izjasne zbog straha za vlastitu bezbednost. U svakom slučaju neporeciva je činjenica da je 1991. godine u Dubrovniku živelo najmanje 6.000 ili 12% Srba.

Dvadeset godina kasnije zvanični popis u Dubrovniku je pokazao da su Srbi svedeni na brojku od 1.164 lica ili 2,73%. Danas je broj Srba u Dubrovniku još manji, pa postavljam pitanje gde je nestalo 80% Srba koji su pre rata živeli u Dubrovniku?

Šta se desilo sa njihovom imovinom, radnim stažom, penzijama i stanarskim pravima?

Grad Dubrovnik je, uostalom kao i država Hrvatska, uradila apsolutno sve da oteža položaj srpske nacionalne zajednice, pa su tako mnogi rođeni Dubrovčani srpske nacionalnosti zauvek izbrisani iz spiska hrvatskih građana.

Apsurd je da u svoj rodni grad dolaze kao turisti, iako su najbolje godine života dali gradu podno Srđa. Pod pritiscima zbog potpuno neosnovanih optužnica i raznih spiskova osumnjičenih, mnogi od njih su po veoma nepovoljnim cijenama prodali svoje kuće i rasuli su se po svetu, daleko od rodnog grada.

Dubrovački dnevnik tvrdi da sam poznat po svojim sramotnim izjavama u kojima sam Domovinski rat u Hrvatskoj nazvao 'udruženim zločinačkim poduhvatom'. Te navode, prema pisanju ovog portala ruši pravosnažna presuda generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku iz 2012. godine.

Ne želim da trošim prostor objašnjavajući pristrasnost i politčki karakter Haškog tribunala. Brojne činjenice jasno pokazuju da tzv. Domovinski rat nije bio nikakav odbrambeni i oslobodilački rat već je po svom karakteru bio agresorski i zločinački s ciljem stvaranja hrvatske države bez ili sa što manje Srba.

Međutim, želim da upoznam širu javnost, a posebno gradonačelnika Frankovića i novinarku Butjer na neke neosporne činjenice koje najbolje opisuju odnos Dubrovnika i Trebinja.

Nameće se ključno pitanje - šta su tzv. hrvatski branitelji radili na teritoriji BiH?

Činjenica je da su regularne snage Hrvatske vojske popalile i potpuno uništile naselje Ivanicu i pedesetak srpskih sela na području Trebinjske opštine i iz njih proterale svo stanovništvo.

Još u jesen 1991. godine hrvatske formacije boravile su u selu Ravno u Popovom polju. Nakon akcije Jugoslovenske narodne armije selo je oslobođeno, a hrvatske trupe otišle su u Dubrovnik. Međutim, nakon povlačenja Jugoslovenske vojske sa Dubrovačkog ratišta maja 1992. godine na administrativnoj granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske došlo je do gomilanja jakih snaga Hrvatske vojske koja je želela da iskoristi primirje na krajiškom ratištu nastalom posle potpisivanja Vens-Ovenovog mirovnog plana.

Cilj je bio zauzimanje pograničnog pojasa i pravljenje tzv. zaleđa u Dubrovniku. Operacija je šifrovano nazvana „Tigar,“ a trupama hrvatske vojske komandovao je general Janko Bobetko. Detaljne planove ove akcije general Bobetko opisao je u svojoj knjizi „Sve moje bitke“.

General Bobetko je u svojoj knjizi potvrdio da se i na području Dubrovnika i Hercegovine takođe dogodila udružena zločinačka akcija. Kako drugačije opisati operaciju „Čagalj“ usmerenu na proterivanje Srba iz doline Neretve. Kruna te akcije bilo je miniranje započetog hrama u Prebilovcima. Tom prilikom potpuno je uništena spomen-kosturnica u kojoj su se nalazile mošti prebilovačkih novomučenika stradalih od ustaške kame 1941. godine.

Ceo svet (osim Hrvatske) priznaje da su Prebilovci, nakon češkog sela Lidice, najstradalnije selo u Drugom svetskom ratu. Ustaše su u samo jednom danu 6. avgusta 1941. godine bacanjem žive dece i njihovih majki u jamu Golubinku kod Šurmanca ubili oko 600 stanovnika ovog sela. Istog meseca na više od 40 mesta ubijeno je više od 200 ljudi iz ovog sela koje je pred Drugi svetski rat imalo oko hiljadu stanovnika. U Prebilovcima su, tada, potpuno uništene 52 porodice, a 36 ognjišta je ugašeno. Ubijeno je oko 85% ukupnog stanovništva, a preživela su svega 172 stanovnika Prebilovaca.

Da li će Franković tvrdnjama „kako su branitelji samo čuvali svoje domove demantovati i svog hrvatskog generala?“

Ofanziva na Trebinje počela je sredinom maja 1992. godine, a u akciji su učestvovale jedinice Hrvatske vojske: Prva gardijska brigada, tzv. „Tigrovi Zagreba“, Druga gardijska brigada, tzv. „Gromovi Splita“, Četvrta gardijska brigada, tzv. „Pauci Splita“, 163. Dubrovačka brigada, kao i delovi borbenih jedinica iz Opuzena, Siska, Vinkovaca, Metkovića i Imotskog.

Meštani iz sela na Bobanskoj visoravni napustili su svoja ognjišta krajem maja 1992. godine, a razlog je bio povlačenje Jugoslovenske narodne armije. Bobanska visoravan je praktično ostala nebranjena tako da su jedinice regularne Hrvatske vojske ušle na to područje. Tom prilikom su tzv. branitelji zapalili ili minirali srpske kuće na teritoriji opštine Trebinje. Od 44 sela na bobanskoj visoravni nijedno nije ostalo čitavo.

Ofanzivne operacije trajale su sve do oktobra 1992. godine i operacije „Vlaštica“.

Reč je o akciji koja je trebalo da bude završena zauzimanjem stateškog visa sa kojeg se vidi Trebinje. I ovom akcijom rukovodio je general Janko Bobetko. U borbama sa vojskom Republike Hrvatske poginulo je 300 vojnika Trebinjske brigade, dok je četrdesetak pripadnika vojske Republike Srpske zarobljeno i odvedeno u logore u Hrvatskoj. Najveće strahote i mučenja preživeli su oni koji su završili u zloglasnom zatvoru Lora pored Splita.

U agresiji Hrvatske vojske potpuno je uništeno više od 50 srpskih sela u reonu Bobana, Popovog polja i Trebinjske šume. Sve kuće i prateći objekti su razoreni, a uništene su pravoslavne crkve i manastiri u selima Zavala, Začula, Šćenica, Zaplanik. Skrnavljenja nisu pošteđena ni groblja ni spomenici. Pored generala Bobetka, akcijom su rukovodili oficiri Hrvatske vojske Jozo Miličević, Damir Tomljenović Gavran, Ratko Dragović Klek, Miko Šare i Andrija Matijaš zvani Pauk.

Pogibija hrvatskog generala Matijaša u Mrkonjić gradu na teritoriji BiH najbolji je dokaz uloge tzv. hrvatskih branitelja koji su u znak odmazde zbog pogibije svog zapovednika načinili teške zločine nad Srbima daleko od teritorije Republike Hrvatske. Braniteljski, nego šta?

Zbog šire javnosti navešću samo najdrastičnije primjere varvarstva tzv. hrvatskih branitelja počinjene na okupiranom delu trebinjske opštine.

Prema podacima Eparhije Zahumsko hercegovačke i Primorske u Hramu Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana u selu Glavska tragovi rata, varvarstva i zvjerstva vidljivi su u najdrastičnijem obliku. Grobovi su oskrnavljeni, spomenici ručno čekićima polupani.

Upokojena lica vađena i korištena za ratnu razmjenu sa lažnim imenima. Leševi su iskasapljeni, odsijecane su glave i delovi tela. Na grobovima su ostali natpisi „Ovdje su zaklani srpski psi“. Crkvu su demolirali, oskrnavili i u oltaru su zlotvori napravili nužnik. Poslije rata u oltaru je otkrivena tempirana bomba a na vratima crkve ostao je natpis „SRBIMA I PSIMA ZABRANjEN ULAZ“.

Tužnu sudbinu zahvaljujući tzv. braniteljima imao je i Hram svetih apostola Petra i Pavla u Zaplaniku. Ovaj hram je bio saborni za širi kraj Trebinjske Šume. Hrvatska vojska je hram i groblje granatirala i demolirala. Cela struktura hrama zajedno sa krovom se nekim čudom održala. Na prostoru oko hrama tzv.hrvatski branitelji postavili su minska polja.

Da tzv. hrvatskim braniteljima ništa nije sveto potvrđuje i Hram svetog proroka Jeremije u selu Začula sagrađen je na temeljima rano – hrišćanske crkve. Hram je obnovljen u dva poslednja veka i spadao je u tri najlepše pravoslavne crkve u BiH. Pripadnici regularne hrvatske vojske su ga „stručno“ minirali i srušili do temelja u paramparčad.

Posle potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma na okupiranoj teritoriji opštine Trebinje osnovana je opština Ravno. Njena površina iznosi 447 kilometara kvadratnih što čini oko trećine nekadašnje opštine Trebinje.

O boravku Hrvatske vojske svedoče i spomenici sa imenima poginulih vojnika u selima Slivnica, Šćenica i Ivanica. Poslije rata mnogi spomenici su uklonjeni kako bi nestali dokazi o boravku Hrvatske vojske na ovim prostorima.

Takođe, pripadnici Hrvatske vojske su juna 1992. godine ušli i u srpsko selo Vukovići u Trebinjskoj šumi juna. Tu se nalazio i veliki krst i ploča sa imenima poginulih pripadnika Hrvatske vojske. Poslije rata ploča je uklonjena kako bi se prikrili tragovi boravka Hrvatske vojske na ovim prostorima.

Osim generala Bobetka i jedan od ratnih zapovednika 156. Brigade Hrvatske vojske Ratko Dragović-Klek je u svojim knjigama „10 godina poslije“, „Ćukovi izvidnici“ i „Tigrovi oblaci“ opisao borbe i time potvrdio da agresivnu ulogu regularne Hrvatska vojska na teritoriji okupirane opštine Trebinje.

Pored sela i sam grad Trebinje pretrpio je velika razaranja. Od 1992. do 1995. godine na grad je palo više od 700 granata, a uništena su ili oštećena preduzeća „Šipad“, „Autoprevoz“, „Novoteks“, kao i brojni privatni i društveni objekti.

Kakvi su bili stvarni planovi tzv. branitelja opisao je i doktor istorijskih nauka Jakša Raguž u dubrovačkom nedeljniku „Glas grada“. Naime, on je objavio feljton zašto Hrvatska vojska, iako je mogla, nije zauzela Trebinje.

Cilj je bio,okupirati južne delove Hercegovine i zauzeti važne hidroenergetske objekte na reci Trebišnjici. Prema Raguževim tvrdnjama glavni stožer Hrvatske vojske ovu operaciju je planirao pod šifrovanim nazivom „Burin“.

Ratno predsedništvo opštine Trebinje rešenjem 3/92 procenilo je da je pričinjena šteta od 150 miliona maraka. Trebalo bi podsetiti da je Trebinjska brigada vojske Republike Srpske od svog osnivanja aprila 1992. godine izvodila isključivo defanzivne i odbrambene zadatke na ovom ratištu. Hrvatskoj javnosti se često nameće potpuno pogrešna slika da su upravo Trebinjce krivi za uništavanje Konavala i okoline Dubrovnika 1991. godine.

Gradonačelnik Dubrovnika Franković uvažio je izvinjenje crnogorskog predsednika Mila Đukanovića samo iz razloga što je politika zvanične Podgorice zasnovana na antisrpstvu.

Zanimljivo je da je mladom gradonačelniku promaklo da je svojevremeno predsednik opštine Trebinja dr Dobroslav Ćuk uz rukovanje sa tadašnjim gradonačelnikom Dubrovnika Androm Vlahušićem javno izjavio žaljenje „za onim što se dogodilo 90-ih godina prošlog stoljeća“ uz poruku „da oprostimo jedni drugima svesni da podsećanjem na to ratno vreme otvaramo rane prošlosti’.

Mnogo godina kasnije Franković svojim ektremnim izjavama svoj grad i građane gura u izolaciju. U trenutku kada su velike tenzije napravljene zbog nerešenog pitanja morske granice sa BiH i gradnje Pelješkog mosta, Franković umesto da spusti tenzije, navodi Dubrovčane da nezadovoljstvo iskažu prema Trebinju.

Građani Dubrovnika su pokazali veću zrelost od svog gradonačelnika, pa je odavno postalo normalno da Dubrovčani svoj dobar životni standard popravljaju i korištenjem jeftinih ugostiteljskih, zdravstvenih i svih drugih uslužnih delatnosti u Trebinju koje takođe iz puno razloga zaslužuje izvinjenje svojih komšija.

Pozivam portal Dubrovački dnevnik da zamoli svog Gradonačelnika Frankovića da prestane da podstiče mržnju i netrpeljivost prema Srbima svojim prisustvom na koncertima proustaškog pjevača Tompsona i sramnom zloupotrebom svog starijeg sina.

Takođe, Dubrovački portal bi trebao da pozove Frankovića da se izvini svojim bivšim sugrađanima srpske nacionalnosti koji su devedesetih godina proterani iz Dubrovnika samo zato što su Srbi i što su im oteta imovinska, stečena i statusna prava.

#Dubrovnik

#Hrvatska

#Miodrag Linta

'