Jedna od najpoznatijih narodnih pesama sa ovih prostora u sebi sadrži osećaj patnje ljubavnice koja svog vojnika-odmetnika ispraća na put.
Pesmu "Moj dilbere" prepevali su i snimili mnogi pevači, uključujući Silvanu Armenulić, Esmu Redžepovu, Tošeta Proeskog, Safeta Isovića i Vasiliju Radojčić. Ono što mnogi ne znaju jeste da ova pesma krije tužnu ljubavnu priču.
Naime da biste razumeli ovu sevdalinku neophodno je da znate istorijske uslove koji su inspirisali stvaraoca ove pesme. U Turskoj početkom 19. veka postojala je posebna najamnička konjica, takozvane krdžalije. U toj vojsci je, pored Turaka, bilo ratnika svih balkanskih narodnosti i vera. Najmljeni za hranu i platu, ovi odvažni ratnici polagali su pravo i na pljačku. Njima su pripadali oni koji nisu marili za miran rad ni izučavanje zanata, na osnivanje porodice niti svog doma. Ovi avanturisti – "turski hajduci" – su na svojim dobrim i bogato zakićenim konjima krstarili preko Balkanskog poluostrva, s jednog kraja na drugi, boreći se za onoga s kim bi se njihov starešina pogodio da im bolje plati.
Mlad i pljačkom obogaćeni vojnik avanturista, uživajući u dobrim konjima, jašući u bogatom odelu i opremljen sjajnim oružjem, živeo je lagodnim životom "od danas do sutra". Pored svih ovih prednosti, mladi krdžalija uživao je i u lepoj pesmi, a u pijanom veselju svoju naklonost iskazivao je i prema lepim ženama. To su, kao po pravilu tog doba, bile mlade pevačice ili igračice. Njih su krdžalije uzimali za ljubavnice, da im se "nađu" u svakom njihovom privremenom boravištu. Takvom jednom krdžaliji, kao svom dilberu (ljubavniku), predala se negde u nekom gradu balkanskom, neka igračica. On joj je postao sva ljubavna čežnja, za nju je on bio pravi gospodin, u njega se isuviše zaljubila i uzdišući patila. Nudili su se ovoj lepotici za ljubavnike odnosno dilbere, i drugi, bogati trgovci, kod kojih bi mogla da živi kao gospođa u čaršiji. Ali je ona volela samo svoga "deliju".
Neminovno, zbog prirode posla vojnika, on se vrlo brzo rastajao od svoje devojje. Krdžalija će, danas-sutra, krenuti u neki drugi daleki grad. I ona bi s njim, ali ne može. Da bi mu se odužila za provedene "slatke časove", nudi mu se da je proda kao robinju nekom bazerdžanu, a da za dobijeno zlato njen voljeni "pozlati vrat" svom konju.
To je značilo da se u konjsku grivu upletu biseri, zlatne i srebrne žice, pa da ga takvog "delija protera kroz čaršiju", da grad na taj način sazna kakav je on junak.
Moj dilbere, kud se krećeš? Što i mene ne povedeš? Povedi me u čaršiju, pa me prodaj bazerdžanu. Uzmi za me oku zlata, pa pozlati Doru vrata. Proteraj ga kroz čaršiju, da te vidim k’o deliju - pevušila bi mu devojka koju ostavlja.
Baš zbog toga što peva o istinitom događaju je toliko potresna i mnogi pevači sa domaće javne scene su je prepevali.
Pink.rs