AKTUELNO

Na današnji dan se navršavaju 22 godine od početka NATO agresije, koja je trajala 78 dana i u kojoj je, prema procenama koje i dalje nisu konačne, poginulo više od 3.000 civila od kojih je bilo 88 dece.

Mnogima je ova godina i dalje u ružnom sećanju, a sa jezom je pamti i tada zaposlena u Ministarstvu odbrane, a sada penzionisana, A. P. (ime poznato redakciji) Kako kaže za Pink.rs, svakodnevna neizvesnost stvarala je, za nju i njenu porodicu, neverovatan stres.

Foto: Tanjug/Srđan Ilić

- Moje radno mesto bilo je u zgradi Generalštaba, onoj koja je 29. aprila pogođena, a čije ruševine danas stoje u Kneza Miloša i podsećaju svakog prolaznika na stravičan zločin. Svi zaposleni u Vojsci tada su neumorno radili, pa i ja. Ceo vojni sistem je, kao što je to i normalno, radio u ratnim uslovima, kao glavni oslonac države – priseća se A. P.

Danima pre nego što je zgrada Generalštaba pogođena, zaposleni su evakuisani i premešteni u zgradu starog DIF-a u Tiršovoj ulici.

- Dolazili smo na posao, prvo u zgradu u Kneza Miloša, a onda i u Tiršovu, radili smo kao i uvek, a kada bismo čuli sirene za vazdušnu opasnost, momentalno bi nas evakuisali – ili na ulicu, ili u obližnje parkove. Čekali bismo da opasnost prođe, a zatim bismo se vraćali na radna mesta. Svi smo radili, dolazili na posao, a uvek sa strahom da se nećemo vratiti kući – kaže nam A. P.

Porodica ju je svakog jutra ispraćala na posao, nadajući se najboljem, ali uvek strepeći za njen život.

- Ostavljala sam kod kuće dvoje male dece i supruga, i odlazila na rad. Koliko god da je bilo mučno, stresno i naporno, to je nešto što sam morala da uradim, i što bih uradila opet. Izabrala sam da se bavim tim poslom, posebno u najtežim trenucima za zemlju – kaže ona.

Na pitanje koji trenutak joj je tokom bombardovanja bio najteži, posebno izdvaja jedan.

- Živeli smo u Kumodražu i sećam se da sam, dok sam bila na poslu, na radiju čula da su NATO bombe gađale baš ovo naselje. Nekoliko sekundi nisam mogla da dođem sebi, plašeći se da porodicu neću zateći živu, ali se na sreću ispostavilo da je pogođen verovatno radar na potezu između Bubanj potoka i Kumodraža. Sećam se da su mi deca govorila da je sa neba padala zemlja od siline detonacije, a moj sin je gledao kako avion, koji je naš PVO oborio, pada i kako se iz njega katapultiraju pilot i kopilot. Deca su bila prestravljena i nije im bilo jasno kako su se i zašto po kući sami od sebe otvorili ormani, zalupila su se sva vrata… Taj dan je bio užasan – priseća se ona.

Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

S obzirom na funkciju koju je vršila, mesecima unapred je znala da se bombardovanje Jugoslavije “zakuvava”. Njena deca se, takođe za Pink.rs, prisećaju da su nedeljama pred 24. mart spavala obučena, spremna da se u svakom momentu upute ka već pripremljenom skloništu.

- Ja sam bila jako mala, ali sećam se paničnog razgovora koji su moji roditelji vodili jedne večeri. Sećam se moje mame koja mi oblači garderobu, kao da me sprema za školu, i šalje mene i mog starijeg brata na spavanje. A onda, kada smo iz toplih kreveta preselili u improvizovane ležajeve u vlažnom podrumu, shvatili smo o čemu je bilo reči. Sećam se da smo se brat i ja uspavljivali uz upaljenu sveću, poređani pored roditelja kao sardine u malom podrumu. Sećam se da je radio vrteo "Volimo te, otadžbino naša" nekoliko puta za noć, sećam se bake koja sa nestrpljenjem čeka vesti koje su se emitovale svako malo... U početku smo plakali jer nismo znali šta se događa, ali nam je bilo jasno da smo ugroženi, a onda smo se prosto navikli na sve… - kaže za Pink.rs sada već 30-godišnja ćerka A. P.

Njen stariji brat, sin A. P, malo bolje pamti ovaj period, a posebno se seća da je strah za njegovu majku bio očigledan kod svih članova porodice, pa se i on plašio, iako nije znao tačno zašto.

- Znam da su je svi ispraćali na posao sa suzama u očima. I ona sama je tužna odlazila da radi. Gledajući to i sam sam počinjao da plačem kada je vidim kako ujutru izlazi na vrata. Bilo je strašno! Ne ponovilo se nikada – kaže nam sin.

Autor: I. P.

#Generalštab

#bombardovanje