AKTUELNO

Bolest bilo koje vrste nas limitira, uči da se menjamo i prihvatamo realnost. To je uvek bolan proces, međutim smrt je sastavni deo života. Mislim da bi kao društvo trebali da prestanemo to da ignorišemo i da više javno govorimo o bolesti i starenju, rekla je u intervjuu za portal Pink.rs Sandra Bijelac psihoterapeut i psihoonkolog.

Iako je medicina izuzetno napredovala kao i svi modaliteti dijagnostike i lečenja, rak je i dalje ostao najstrašnija bolest sa kojom se povezuju bespomočnost, patnja i umiranje.

Bjelac je u intervjuu za naš portal istakla da ovo ne čudi, s obzirom na to da se o ovoj bolesti govori uglavnom šapatom, onda kada se desi ili danima koji su obeleženi kao dani borbe protiv raka.

Takođe, Bjelac navodi da bi zapravo bilo dobro izbeći reč borba, koja se tako često upotrebljava, jer, kako kaže, njeno dugogodišnje iskustvo u radu sa ljudima koji žive uz malignu bolest pokazuje da rak podrazumeva integraciju jednog novog sistema u dotadašnji način života kao promenu životnog stila koji je do tada bio dominantan.

1. Šta zapravo podrazumeva psihološka podrška onkološkim pacijentima i porodicama, i koliko im je ona zapravo potrebna? 

Danas, malignu bolest možemo tretirati kao hroničnu bolest sa kojom se dugo može živeti. I to nije trka na sto metara. To je maraton. S obzirom da mi živimo u svetu koji favorizuje mladost kao i materijalne vrednosti, što podrazumeva da čovek dugo “mora” biti kako zdrav tako i radno sposoban, razboljevanje bilo koje vrste ne samo što nas zdravstveno ugrožava već nam postavlja i egzistencionalna ograničenja i ometa nas u ispunjavanju naših socijalnih uloga. Dalje udaljavanje od duhovnih vrednosti kao i od porodice ostavlja nas na jednom trusnom tlu zavisnosti od snage tela koje je ranjivo, trošno i krho. Kada nas to telo podseti da smo smrtni i prolazni nastupa stanje očaja, dezorganizovanosti straha. Ceo jedan do tada nama poznat sistem, prestaje da bude funkcionalan i nastupa jedan vakum u kome se osećamo izgubljeno, preplašeno, nefunkcionalno. U zavisnosti od strukture ličnosti, naših uverenja o sebi, svetu, bolesti, socijalne podrške koju imamo, ekonomske stabilnosti u kojoj smo, naše reakcije se odvijaju kao odraz naše unutrašnje slike. Zato se odgovor na ovo pitanje ne može uopštavati, ali strah je univerzalno osećanje koje prati svakoga ko se suočava sa malignom bolešću. Živimo sa potrebom da strah od smrti potiskujemo ili minimalizujemo, a suočavanje sa malignim oboljenjem podrazumeva da se suočavamo upravo sa svojom prolaznošću I smrću. To ne može da prođe bez velike doze straha.

Foto: Unsplash.com

2. Koja su najčešća pitanja, brige, razmišljanja i šta je to što pacijentima zadaje najviše problema?

Prva reakcija je obično šok. Sada, zbog preventivnih pregleda, ljudi često otkrivaju bolest u ranim fazama, kada činjenično, nemaju nikakve simptome. Kod ljudi koji imaju nekakve tegobe ili dugo ignorišu upozoravajuće simptome, faza šoka je nešto blaža. Tada imamo različite oblike ponašanja od onih koji traže druga mišljenja do onih koji odustaju od odlaska lekaru. Mi to moramo razumeti. Naš sistem uverenja je različit I teško je prilagoditi ga tako strašnoj vesti. Neki ljudi ne veruju u postavljenu dijagnozu. Sumnjaju u sistem, lekare. Proveravaju, negiraju. Veruju u grešku. I to je u redu sve dok ne odustaju od zvaničnog lečenja. U novije vreme malo je onih koji poriču da su bolesni, verovatno zbog velike dostupnosti informacija, ali na žalost još uvek ima onih koji odbijaju konvencionalne oblike lečenja i okreću se alternativnim oblicima te kada bolest uznapreduje i jave se u zdravstvene ustanove, bolest toliko uznapreduje da više ne postoji mogućnost lečenja već samo zbrinjavanja i lečenja simptoma bolesti.

Poricanje kao mehanizam odbrane

Poricanje ima svoju svrhu u prvim fazama bolesti, da čoveka zaštiti od strašnog saznanja. Ipak ukoliko ostane dominantan sistem odbrane, ozbiljno može ugroziti ne samo zdravlje već I život pacijenta. Posle faze šoka, obično nastupa faza emotivnih reakcija. I tu smo u problemu. Mi kao narod smo dosta emocionalno neobrazovani. To nema veze sa stepenom obrazovanja, već je isključivo vezano za obrasce ponašanja koje smo usvojili i koji su nam bliski.

Mentalno zdravlje kao i emocionalna pismenost sve manje su stigmatizovani te su ljudi, posebno mlađi, sve više emocionalno osvešćeni. Učeni smo da je pokazivanje emocija znak slabosti te se ljudi često boje da svoje emocije pokažu i verbalizuju. I okolina se često boji emocija obolele osobe. “Nemoj da plačeš!” “Moraš biti jak/a”zbog dece, muža, roditelja su poruke koje ne pomažu. Oboleli se tada povlači u sebe bojeći se da ne bude “slab” i da ne optereti okolinu ili da ga okolina “ne odbaci.”Ovo je posebno težak period. Sve se menja a nivo neprijatnih emocija je vrlo visok. Tada je posebno značajno da osoba osvesti svoje emocionalne kapacitete i potraži pomoć psihoonkologa koji će napraviti procenu o snagama obolelog ali i članova porodice te ga po potrebi uputiti na dodatne sisteme podrške. U ovim fazama je često potrebno uključiti psihijatra zbog farmakoterapije ukoliko se prepoznaju simptomi depresije, anksioznosti, poremećaja ponašanja i sl. Treća faza je faza integracije. Ukoliko prve dve faze funkcionalno ne ometu osobu i porodicu ili neki drugi sistem podrške, ovo je faza kada osoba svoje nedostatke zbog bolesti i lečenje, svoja ograničenja integriše u svoj životni stil. To je faza najvećih promena. Neki planovi moraju zauvek biti odbačeni, neki odloženi a neki mogu da nastave da se sprovode. Važna je dobra procena, organizacija i što veći stepen pravilnog procenjivanja realnosti. I ova faza je emocionalno jako zahtevna i zato je moj savet da se uvek odvija sa psihoonkologom.

3. Da li se oboleli od ove teške bolesti često javljaju, imaju li pacijenti svest o ovoj vrsti pomoći? 

Neće svim obolelima trebati ista vrsta pomoći. U zavisnosti od potreba, ljudi se odlučuju da potraže pomoć koja im je potrebna. Ono što je svima zajedničko to je potreba za dobrom edukacijom. Informisanje o bolesti, oblicima lečenja, nus pojavama, očekivanim reakcijama od velike je pomoći. To ih priprema na neprijatne situacije koje ih očekuju u toku dijagnostike i lečenja. Psihoedukacija o emocionalnim reakcijama i oblicima prevazilaženja i suočavanja je od velike pomoći. Grupe podrške kao mesta na kojima mogu da podele svoja iskusta sa onima koji su prošli ili prolaze kroz iste probleme. Porodična savetovanja i terapije koja osnažuju sistem podrške i obolelog. Stručna podrška psihoonkologa. Mi danas znamo da bez lečenja celog čoveka ne treba da lečimo samo bolest. Sve što im je dostupno, treba da iskoriste. Emocionalno opismenjavanje i psihoterapija su još uvek nedostupne svima što zbog materijalnih nedostataka, tako i zbog nedostatka kadra koji se bavi ovom oblašću. Ali svakako kome god je dostupno, treba da se pozabavi i svojim mentalnim zdravljem jednako kao i svojim telesnim.

Foto: Pixabay.com

4. U kojoj meri psihoterapijska pomoć u borbi protiv kancera može doprineti i dovesti do boljih rezultata lečenja?

Psihoterapija je moćna metoda u rukama stručnjaka. Danas znamo i kako i zašto. Ona poboljšava kvalitet života, a bolest i lečenje ga u mnogo čemu narušavaju. Pravilno vođena, smanjuje nivo stresa, poboljšava odnose medicinskog osoblja i pacijenata, pomaže nam da menjamo maladaptivne obrasce ponašanja i preko svega toga čovekov život postaje sadržajniji i ispunjeniji. Ne mogu govoriti o produžetku života ali mogu govoriti o “Zdravom pristupu bolesti”. Uče nas da zdravo pristupamo životu, a niko nas ne uči da pristupamo bolesti i smrti. Bolest i smrt su sastavni deo života. Prirodno je da kako starimo tako imamo određene poteškoće. A svi neminovno starimo. Limitirani smo. Ali to nije kletva. To je realnost. Svi ćemo se u jednom trenutku naći u stanju limitiranosti. Teško je kada govorimo o mladim ljudima ili deci u terminalnim fazama bolesti. U većini slučajeva radi se o ljudima koji su imali određeni životni stil koji sada moraju da modifikuju. Ali to je prirodni proces starenja. Neke funkcije nam bivaju ograničene i to treba da prihvatimo kao realnost, a ne da se borimo da ostanemo na istom nivou. Psihoterapija poboljšava kvalitet života. Uči nas da prepoznamo svoje nedostatke I da ih prevaziđemo. Ja sam za povratak tradicionalnim vrednostima. Porodica je izuzetno važna. Znate, nekada su ljudi bolovali i umirali u svojim kućama, krevetima, okruženi svojim najmilijima. Danas provode svoje najteže i ne retko poslednje trenutke okruženi nepoznatim ljudima, lekarima i sestrama, u bolnicama na aparatima. Mislim da su tada ljudi bili mentalno zdraviji. Porodica je izvor i prijatnosti i neprijatnosti, ali uvek daje konstantnost. Ovde se n ebih ograničavala na tradicionalno viđenje porodice. Koga god osoba doživljava kao porodicu, to je izvor stabilnosti. Druga stvar je emocionalno opismenjavanje. Strah od emocija, prijatnih ili neprijatnih, nije dobar. Upoznavanje i prihvatanje sebe sa svim manama i vrlinama, pravilna procena šta je promenjivo a šta nije, kao i delovanje u skladu sa tim. U što smo boljim odnosima sa sobom, i svojom okolinom ishod lečenja će biti bolji.

Autor: A.A.

#Kancer

#intervjuu

#psihoonkologija

#psihoterapija

#sandra bjelac

'