AKTUELNO

Aleksandar Tašić, na Instagramu poznatiji kao Putriota, za naše čitaoce piše o svojim putovanjima.

Putriota je iza sebe ostavio čak 40 zemalja, na 1.000 gradova, a svoje pratioce na Instagramu uči kako da putuju za male pare. Ovog puta je za čitaoce našeg portala opisao posetu Černobilju u četiri dela, koja će vas ostaviti bez daha:

Ukoliko niste, pročitajte prvi i drugi deo priče o Černobilju!

Kako smo se približavali reaktorima, uzbuđenje je raslo. Nisu se odmah videli iz daljine zbog visoke i guste šume koja caruje ovim predelom. Niti su gajgerovi brojači najavljivali blizinu nečeg tako strašnog. Zapravo, imajte na umu da radijacija nije ravnomerno raspoređena u Zoni, sve je zavisilo od vetrova tih dana, materijala na koje se oblak čestica spuštao, da li su nakon svega vršena potkopavanja ili nisu. Tako je na primer, zbog sarkofaga u kojem se reaktor 4 nalazi i previše betona oko same zgrade, nivo radijacije kraj mesta „zločina“ manji od nivoa na većini drugih mesta udaljenijih od reaktora. To su nam ispričali pre nego smo i kročili u Zonu. Ubrzo smo se u izrečeno i uverili.

Foto: Putriota

Prvo smo ugledali reaktor broj 5 koji je na dan nesreće još uvek bio u izgradnji te je do današnjih dana ostao takav, nedovršen, opkoljen kranovima. Autobus je zastao kraj kanala koji je vodu za hlađenje vraćao u Pripijatsku reku. Nemojte gaziti travu – bila je uporna. Lepota nije bila razlog. U daljini je ispod sunčevih zraka svetlucao sarkofag, najnoviji, postavljen da zaštiti svet od podivljale radijacije bar narednih sto godina. Preskupa rabota. Ličio je na balon za fudbal, samo „malo“ veći. Odradili smo par fotografija izdaleka, vratili se u autobus i nastavili ka njemu. Da li sam poneo patike za fudbal, preispitah se. Simpatična devojka, naš vodič, nije se zaustavljala sa deljenjem informacija. Toliko nam je priča i informacija ispričala da kada bih želeo da sa vama sve podelim, ova saga bi trajala mesecima. Da li znate da je elektrana Černobilj prestala sa radom tek 2000. godine? Nakon nesreće je i dalje postojala potreba za elektrIčnom energijom koju nisu imali na koji način nadoknaditi te su ubrzo tri preostala reaktora nastavili sa radom. Vremenom, kako je stizala zamena, jedan po jedan se gasio.

Foto: Putriota

Poslednji u decembru 2000. Autobusom smo obrnuli krug oko elektrane ne bi li sagledali postrojenje sa svih strana. Nepregledni broj zgrada, hangara, postrojenja i velikih cevi koje izranjaju iz zemlje, prepliću se, preskaču ulicu, nastavljaju se i spajaju. Nigde se ne završavaju. Scene iz poznate serije koja je svetlost dana ugledala nepunih mesec dana pre našeg putovanja, smenjivale su mi se pred očima. Ukoliko je niste pogledali, preporučujem. Čak su nam i ovdašnji vodiči rekli da je dobro odrađena, sa samo par nekih greškica i prenaglašavanja. Naravno, kao i sve ostalo, kako bi gledaocima bila zanimljivija. Izvinjavam se, ali me direktno morate pitati koje su to scene izmišljene, neću vam sve ovde otkriti. Konačno je šofer, verovatno nagluv zbog ove naše vodič – devojke koju svakog dana sluša, pozicionirao limuzinu na parkingu ispred glavnog ulaza. Svi su uzbuđeno ustali i pre nego je zaustavio autobus, kao putnici u avionu kada isti dodirne pistu. Nismo tapšali.

View this post on Instagram

Zamislite da vam u jednom danu nestane sve što ste imali. Park ispred zgrade, fotelja, strip iz detinjstva, osmeh u ogledalu. Sa prašnjavog sedišta kroz prozor posmatrate život, dom, prošlost i budućnost, dim iz reaktora. A najveća se eksplozija zapravo desila u vama. Odvoze vas, ni sami niste sigurni gde. Niti vas zanima. Rekli su vam da ćete se vratiti. . Zamiste dan bez najlepšeg što ste imali. . . . #chernobyl #chernobylzone #chernobyldisaster #evacuation #nuclearpower #cernobilj #чернобыль #украина #day1 #ukraine #ukrajina #chernobylhbo #exclusionzone #nucleardisaster #putovanja #putovanje #traveler #placestogo #abandoned #abandonedplaces #adventure #liveyouradventure #bebrave #loveyou #hellofrom #travelmoments

A post shared by aleksandar tašić (@putriota) on

Držali smo gajgerove čvrsto u rukama, bili pred glavnom kapijom nekih dvesta metara od tog kobnog četvrtog reaktora. Najbliže što se sme prići, barem tokom ovih tura. Nekoliko radnika sedelo je kraj kapije ignorišući nas. Pričali su o fudbalu i zgodnim ženama. Kao što rekoh, sam reaktor se ne vidi, sakrili su ga ispod balona za fudbal. Možete ga zamisliti, radnike koji još uvek nisu svesni greške, eksploziju, dim, strah i adrenalin te noći. Većina nije ni znala šta im nevidljivi neprijatelj donosi. Da li bi hrabrost bila podjednako prisutna da jesu? Pomalo mi je bilo žao što ispred sebe imamo samo ogromnu metalnu konstrukciju, iako je sama po sebi ulivala nekakvo strahopoštovanje. Uzbuđenje je nakon par minuta opalo, stajali smo dok nam je vodič, pomalo ponosno, pokazivala nizak nivo radijacije. Bila je u pravu. Moram priznati da su u Zoni isključenja na mene lično utisak ostavile više neke druge već spomenute lokacije od ove. Upravo zbog toga sam postao gladan, a snikers iz džepa sam pojeo. „Ima li ovde neka pekara?“ Htedoh da upitam nezainteresovane radnike, ali nisam bio siguran kako se „pekara“ kaže na ukrajinskom. 

Foto: Putriota

Zamislite sada ovaj podatak, imali smo ručak par stotina metara od reaktora, u kantini u kojoj su nekada svi radnici provodili svoje pauze. Čak je i obrok ostao isti, ništa se nije prilagođvalao vremenu niti turistima. Metalni tanjiri i lončići, kao nekada u boravku osnovne škole. Zveckali smo i pitali se odakle potiče hrana iz tanjira. Kažu da se namirnice donose izvan Zone, hajde da verujemo. Voda pak izvire u blizini, sa tolike dubine da je potpuno ispravna, jako dobrog kvaliteta. Verujemo i dalje. Prilikom ulaska prošli smo kroz provere da li unosimo nešto kontaminirano, uđete u nekakvu čudnovatu mašinu, raširite ruke, gledate pravo i čekate da se ispred vas upali zelena lampica. Zapravo posmatrate crvenu sve vreme i ne znate kakav je ishod ukoliko ona poludi. Nije mi bilo teško pitati. Operu te, jednom, dva puta. Ukoliko je radijacija uporna, morate ostaviti komad odeće koji je istu fasovao. Zamišljao sam sebe kako se go vraćam u Kijev, u trenucima je bilo zabavno. Ispred zgrade puš pauza, lutalice su u hladovini odmarale šape. Nadam se da nisu previše koračale Crvenom šumom. 

View this post on Instagram

Tek kada sam u ruku zgrabio digitalno pero da tekst o radijaciji naškrabam, shvatih da prve u redu fotke za izbacivanje još uvek nisu ugledale insta poglede. Dovoljno da se stidim premda mi um ne dozvoljava ništa drugo od trenutnih procesa. Svi smo ozračeni svojim mukama. Vratio bih se u vreme kada su mozak i srce bili usaglašeni. Kada smo kod putovanja, setih se da još uvek nisam uz čaj pogledao poslednju sezonu Darka. Nikakav Darko, Dark. Još hiljadama godina ovo područje neće biti spremno za život ljudi. Ko zaboga ima dovoljno vrmena za to? A jedino ko tu nije spreman je čovek. . . . ☢️ @tribalgrooove #chernobyl #powerplant #chernobylhbo #chernobylzone #chernobylexclusionzone #exclusionzone #cernobilj #чернобыль #украина #україна #ukrajina #ukraine #radiation #nuclearpower #putovanja #putovanje #reactor4 #pripyat #chernobyltour #chernobyldisaster #traveler #placestogo #liveyouradventure #adrenaline

A post shared by aleksandar tašić (@putriota) on

Punih stomaka stajali smo na rubu šume, sa asfalta zagledali boju krošnji. Razmišljao sam o kompotu koji sam prethodno u kantini pojeo, još uvek nesiguran od kog je voća napravljen. Svuda ispred nas virile su iz trave žute table upozorenja da se ovim delom ne sme kretati te da je opasno po život. Nakon eksplozije, radijacija je spržila svo drveće, nakon čega je dobilo crvenu boju odakle i sam naziv potiče. Šuma je ubrzo sravnjena buldožerima, drveće potkopano u rovove, prekriveno peskom i slojem zemlje, preko kojeg su zatim zasađene nove sadnice bora. Danas je to ponovo visoka i gusta šuma, jedno od najradioaktivnijih mesta na planeti. Čim smo se približili ivici asfalta, brojači su poludeli. Obuzme te strah ili ako si dovoljno lud, adrenalin od pomisli da kroz gusto rastinje bežiš od dvoglave nemani. Nekada je bio vuk, danas je svašta nešto. Imao je kandže, zakržljala krila i oko umesto pupka. Trudiš se da ne padneš i golim rukama dodirneš zemlju. Nisu mi dali da završim priču, rekoše da moramo ići. Nije pametno ostati duže. Na putu do Pripijata, čuvenog napuštenog grada, asfaltni put je jednim kratkim delom vodio kroz Crvenu šumu. Mislim da je celi autobus zapištao tih pola minuta dok je vozač brzinski stremio ka cilju.

Vidimo se u narednoj i poslednjoj priči o Černobilju.  

#Aleksandar Tašić

#Pripjat

#Putriota

#nuklearna katastrofa

#Černobilj