AKTUELNO

Aleksandar Tašić, na Instagramu poznatiji kao Putriota, za naše čitaoce piše o svojim putovanjima.

Putriota je iza sebe ostavio čak 40 zemalja, na 1.000 gradova, a svoje pratioce na Instagramu uči kako da putuju za male pare. Ovog puta je za čitaoce našeg portala opisao posetu Černobilju u četiri dela, koja će vas ostaviti bez daha:

Ukoliko niste, pročitajte prethodne delove priče o Černobilju!

Put od reaktora ka gradu u kojem je nekada živelo oko pedesetak hiljada ljudi, izgledao je kao nekakav safari u divljim prašumama. Jedino je taj asfalt otkrivao da su ovde ljudi nekada živeli i radili. Situacija sa radarom se ponavlja, nabujala priroda krila je naše odredište. Ovog puta su to bili čitavi blokovi betonskih zgrada, danas najjezivijeg grada na planeti. Napuštene, opustošene, išarane i prepuštene da se sjedine sa prirodom. Bulevar kojim ulazite u Pripjat najuži je bulevar na svetu. Nekadašnji park, danas šuma, otela je travnjak, trotoar, dve trake.

Foto: Putriota

Ostala je jedna, dovoljna da se provuče autobus dok iz njega prilepljeni uz staklo razaznajete saobraćajne znakove kraj puta, prozore na zgradama, još uvek nesigurni u činjenicu da su na ovom mestu ljudi pre trideset godina živeli. Pre posete možete kao i ja pogledati par horor filmova koji se dešavaju u ovom gradu, po apokaliptičnim forumima čitati o vukovima koji su postali vukodlaci, jelenima sa jednim okom. Tvrdim da će vam poseta biti daleko zabavnija, jer ćete aktere tih priča uvek krajičkom oka tražiti iza trošnog zida ili razbijene telefonske govornice. Autobus smo parkirali na jednom proširenju pored puta, baš kraj znaka stop koga su lijane ščepale i u procesu je varenja. Konačno Pripjat. 

Već dve, tri godine, ulazak u zgrade Pripjata je zabranjen, prvenstveno zbog njihovog stanja. Popuštaju lagano pred vremenom i njegovim neprilikama. To nas naravno nije sprečilo da uđemo u jednu od građevina, promuvamo se sa zadnje strane kroz mračne hodnike sve do ogromne prostorije u kojoj na ispucalom zidu još uvek stoji sat ukrašen bojama socijalizma. Ne otkucava. Vode u bazenu naravno nije bilo, tek po koja daska sa plafona ili cigla pokrivala je dno. Radnicima elektrane ovo je bilo omiljeno mesto za relaksaciju nakon prosla. Ili pre radnog vremena, kada su sve svoje probleme ostavljali u svlačionici. To mesto je na mene ostavilo najsnažniji utisak u ovom gradu duhova. Zamišljeni, blago smo koračali kroz halu, ne kako nas vojska ne bi slučajno čula, već što smo bili obuzeti energijom koja je vladala tog momenta. Tišina je bila dovoljna da smo i uz lagane korake čuli staklo koje je pod nama dozivalo u pomoć.

Foto: Putriota

U istoj zgradi prošli smo kraj nekoliko, pretpostavljam, kancelarija. Bile su pune šuta, delova koji su sa plafona i zidova otpadali, izlomljenih prozora, poneki stari kancelarijski sto, orman. Izašli smo iz zgrade u koju se kao ni tadašnji stanari verovatno nikada nećemo vratiti. Iako su njih slagali da hoće. Poneli su sa sobom samo najosnovnije stvari i ostavili domove. Zapravo, to i nije bila laž, već samo neznanje i nesvesnost koliko je situacija bila ozbiljna. Niko nas nije video, misija uspešno završena.

Nastavili smo odlučno ka gradskom stadionu čiji se jedini preostali reflektor nazirao u daljini, odmah iza nekoliko krošnji koje su rasle iz betona. Satkan je od rđe. Sa naše leve strane prošli smo pokraj velikog marketa čija se nekadašnja namena još uvek dala naslutiti. Rafovi, kase, razbacano sve. Jedna jedina kolica ležala su na podu. Natpisi prehrambenih prozvoda još uvek su čitljivi. Da li ovako izgleda crni petak u Americi zapitah se, ali kažu da se na ovakvim mestima ne treba šaliti. Zastali smo na kratko da usnimimo prizor iz omiljenih horor filmova te nastavili dalje. Drvene klupe na tribinama izgledale su kao da se pre nekoliko minuta desila najmasovnija tuča u istoriji takvih dešavanja. Sa dozom truleži.

Foto: Putriota

Nismo smeli da sednemo, stajali smo i navijali u prazno. Da li je neko prodavao semenke i gde je sada taj čovek? Ko je ovde izgubio a ko pobedio u gostima? Ne treba mnogo o tome mozgati. Sa vrha tribina mogao sam na trenutak uvideti koliki je ovo zapravo bio grad. Prazne terase na poslednjim spratovima i prepolovljene antene. Čuo se vetar i jato ptica koje su preletale preko nas. Naš vodič je iz torbe izvadila nekoliko fotografija Pripjata kakav je nekada bio, pokazala nam prvu na kojoj je bio stadion, preostale sačuvavši za kasnije. Ostali smo zatečeni, da ne kažem šokirani kako je sve izgledalo drugačije. Pod konac. Ono najinteresantnije ostavili su nam za kraj. 

View this post on Instagram

Krug prvi. Najveseliji smo kada se zavrti, kada krene, na početku, ispunjeni nadanjem, ushićenjem. Žmarcima koji osvajaju telo. Očekujemo, osluškujemo. Osvajamo svet. Koliko je krugova dovoljno da ga zavolimo? Najbolji smo, najjači smo, pametni smo, srećni. Imamo jedni druge, imamo sebe, lične stavove, tonove i ego tripove. Ne puštamo već grizemo. Krug sedmi. Krug dvadeseti. Postajemo nervozni, čangrizavi. Ispravljamo to. Pravimo se da je drugi. Treći. Mladost ludost. Zavoleli smo svet, zavoleli i nas. I previše. Posle nekog vremena čuje se škripa, metal o metal, umor o umor, pogled o pogled. Krugovi nisu više tihi, sedište je počelo da žulja. Krug trideseti. Trideset i peti. Šamar. Pad. Prašina. Puštamo ili gubimo. Stalo je. Svi koji se iskobeljamo iz prašine, tresemo, osvrćemo se, drhtimo, patimo. Sve manje. Mislimo. Jer ljudi smo. Šta smo ako ne nastavimo? Šta smo ako zaboravimo? Show must go on. . . . #pripyat #chernobyl #chernobylhbo #hbo #ukraine #chernobylzone #ukrajina #gopro #goprohero6 #putovanja #putovanje #zanimljivosti #jerdomovinajesvet #putujupoznaj #chernobyltour

A post shared by aleksandar tašić (@putriota) on

Verovatno svako od nas kada se spomene Černobilj prvo pomisli na zarđali točak iz luna parka, koji je vremenom postao simbol nemilog događaja. Zanimljiva činjenicaa je da ovaj zabavni park nikada nije ni pušten u rad, jer se eksplozija dogovdila nekoliko dana uoči otvaranja. Točak nije obrnuo svoj prvi krug sa sve nasmejanim klincima i njihovim roditeljima. Niti se začula čuvena muzika koju svi pamtimo iz detinjstva. Tokom kobne noći obrnulo se mnogo toga drugog. Plan je propao, a naprave za vožnju i zabavu ostale su da nas pošteno provozaju kroz turbulentni period svog postojanja. Kao što sam vam spomenuo u nekom od prethodnih delova, nivo radijacije nije svuda ujednačen. Jedna od izolovanih tačaka sa visokom frekvencijom se nalazi upravo na jednom od sedišta čuvenog točka. Ukoliko primaknete brojač, on će početi da vrišti. Odaljite li se petnaestak santimetara, ućutaće. Ne bih vam znao bolje opisati ostatak naše šetnje po trgovima i ulicama Pripjata, teško je poverovati da je ovde vreme stalo i da ga ništa ne može ponovo pokrenuti. Poželeo sam da ostanem duže na ovom mestu i istražim one puteljke koji nisu u planu i programu turističkih tura ali smatram da je bilo sasvim dovoljno za nezaboravno iskustvo. Zgrade su za nama ostale da ćute, dok se žagor u autobusu nije stišavao. 

View this post on Instagram

Jedan, dvadeset i tri. Pauza. Brzim korakom ulazim u svlačionicu, skidam cipele, kupaći je na meni spreman. Da li sam sve ostavio kako treba, brinem. Kapljice vode prijaju svakoj pori na telu, ulaze pod kožu, odmaraju mišiće, mozak i dušu. Gledam na sat. Pod vodom čujem otkucaje srca, iznad nje sekunde zbog kojih žurimo, proveravamo, napeti smo. Uranjam. Dva kruga. Peti krug, gledam na sat. Brinem da li je sve u redu bez mene. Peškirom raznosim sve one radosne kapljice, neke srećom ostaju zarobljene. Pauza je gotova. Jedan, dvadeset i tri. Budi me nepoznati zvuk. Brinem. Sekunde staju, a ipak nas dele od kraja. . . . #chernobyl #abondoned #ukraine #ukrajina #pripyat #hbo #chernobylhbo #radioactive #swimmingpool #jumbo #putovanja #putovanje #odmor #zanimljivosti #putujupoznaj #lostplaces #chernobylexclusionzone #cykablyat #photography #gopro #goprohero6 #cernobilj #zone #chernobylzone #europe #apocalypse #soviet #traveler #russia

A post shared by aleksandar tašić (@putriota) on

Varate se ukoliko mislite da je tako lako izaći iz Zone. Postoje dve provere: prva kada napuštate Zonu 10, a kasnije i Zonu 30. Vojska stoji i nadgleda skenere od kojih nestrpljivo očekujete zelenu lampicu kao mogućnost da prođete. Sa strane stoji vodeni šmrk ukoliko se ispostavi da je na vama nešto kontaminirano. Policija ukoliko se ispostavi da ste sa sobom poneli nekakav predmet za uspomenu. Nakon svih provera prolazimo kroz još jednu - očitavanje naših gajgerovih brojača, iliti ko je koliko „nakupio“ radijacije tokom ovog uzbudljivog dana. Ispostavilo se da smo bili izloženi srazmerno jednom dužem letu avionom. Ništa strašno. Vratili smo pištave napravice i bez ičega krenuli ka Kijevu. Jedine uspomene sa ovog putovanja, što je i ono najvrednije, bile su lični doživljaji, poneka fotografija i „sertifikat“ da smo Zonu uspešno posetili. Da je ovo putovanje što se tiče emotivnog doživljaja najintenzivnije, govori činjenica da apsolutno nemam brdo fotografija i video snimaka, već tek nekoliko.

Foto: Putriota

Od uzbuđenja i fokusa da sve priče čujem, nisam imao vremena da razmišljam o foto-aparatu. Tokom povratka nismo mnogo toga govorili, procesuirali smo sve ono što smo danas videli i čuli, ne znajući da će za to biti potrebno vreme. Kao i za sve što je u vezi sa ovom pričom. Pre svega je važno da iz svakog našeg putovanja naučimo po nešto. O ljudima i događajima vezanim za lokaciju, a najviše o sebi. 

Foto: Putriota

#Aleksandar Tašić

#Pripjat

#Putriota

#nuklearna katastrofa

#Černobilj