AKTUELNO

Centar za evroatlantske studije (CEAS) iz Beograda smatra da je izvinjenje češkog predsednika Miloša Zemana zbog NATO bombardovanja SRJ istorijski trenutak za državu Srbiju i građane Srbije.

Ono dolazi u trenutku kada kosovska strana i njeni sponzori ulaze u još jedan ciklus prerade ili simplifikacije nedavne prošlost ne bi li u svojim javnostima dobili podršku za nastavak pritisaka na Srbiju da tek tako prizna Kosovo bez kompromisa koji moraju učiniti obe strane. Izvinjenje dolazi u periodu kada Zapadna međunarodna zajednica i navodne progresivne ne-ratne opcije vlasti na Kosovu ne pružaju adekvatnu podršku ionako kasno osnovanim specijalističkim većima za procesuiranje OVK zločina.

CEAS smatra da je nemoguće postići kompromisno rešenje o novom statusu Kosova dok se priroda ubistva 2000 Srba ne razjasni i njihovi počinioci ne kazne. Otud je pojačani pritisak na Srbiju da se na brzinu dođe do rešenja novog statusa Kosova, bez ikakvih ustupaka Prištine, posledica svesti o tome da Vučićeva Srbija uspeva da predoči da rat Kosovu nije tako crno beo kako ga kosovski zvaničnici i njihovi sponzori predstavljaju.

Zemanovo izvinjenje za bombardovanje, ne samo žaljenje zbog civilnih žrtava kakva smo do sad dobijali, je rezultat mudre politike Aleksandra Vučića jačanja i proširenja saradnje Srbije sa NATO na multilateralnom osnovu, jačanjem saradnje sa zemljama članicama NATO na bilateralnom osnovu i ispunjavanja svih dogovora i preuzetih obaveza, s jedne strane, i insistiranju na kredibilnom pristupu rasvetljavanju svih okolnosti koje su dovele do bombardovanja, te događaja tokom bombardovanja poput bitke na Košarama čije junake Srbija s razlogom slavi, i oblika štete, od zločina ubistva civila do ogromne materijalne i ekološke štete", navode i dodaju:

Tokom obeležavanja još jedne godišnjice NATO bombardovanja predsednik Vučić je istakao vrlo važnu okolnost da je bombardovanje sprovelo 19 tadašnjih članica, a da su u NATO ušle 11 zemalja članica posle bombardovanja, s kojima Srbija mahom ima odlične bilateralne odnose. Poljska, Mađarska i Češka ušle su u NATO par nedelja pre bombardovanja, te su morale praviti teške izbore između dugo željenog članstva i predstojećeg bombardovanja sa malo prostora da promene odluku NATO. Građani Srbije i ovo kao i činjenicu da su većina evropskih zemalja članice NATO ujedno i članice EU kada budu donosili važne odluke o budućnosti Srbije.

CEAS sve vreme svog bavljenja odnosima Srbije sa NATO smatra da je pristup koji je pokušala da nametne zapadna međunarodna zajednica, i NATO sa „hajde da zaboravimo prošlosti i okrenemo se budućnosti“ nemoralan, kontraproduktivan i neodrživ. NATO bombardovanje SRJ je vrlo specifičan trenutak u istoriji iz koga obe strane moraju da osvetle što više okolnosti i činjenica, te izvuku pouke i načine zajedničkih napora da se tako nešto nikad ne ponovi.

Bombardovanju je prethodila serija rezolucija Saveta Bezbednosti UN u kojima se ukazuje na tešku humanitarnu krizu na Kosovu, na koje se Miloševićev režim oglušavao, što relativizuje i činjenicu da je onda i NATO krenuo u bombardovanje SRJ bez saglasnosti SB UN, koja se ovde zloupotrebljava da se spreči kompromis koji bi Srbiju zadržao na putu EU.

Kraj devedesetih je bio period dominacije liberalno-intervencionističkih opcija, koje su „uspele“ da ne spreče genocid u Ruandi 1994. i Srebrenici 1995, koji su nažalost otkrili i sve slabosti sistema UN i SB uspostavljenog neposredno posle kraja Drugog svetskog rata, a pre svega posledice hladnog rata, na njegovo delovanje i mogućnost konsenzualnog odlučivanja čak i kada se radilo o teškim zločinima i obavezama predviđenim Poveljom UN i drugim relevantnim dokumentima da se oni sprečavaju.

Ova okolnost takođe objašnjava razlog NATO bombardovanja SRJ bez odluke SB na čijoj duši leže veliki zločini koje nisu uspeli da spreče ili da se na adekvatan način uključe u njihovo zaustavljanje, mahom zbog straha Kine i Rusije kakve bi to implikacije imalo i na njihov odnos prema njihovim građanima i da li bi to legitimisalo i intervenciju zbog njihovog postupanja prema njima.

Period oko bombardovanja SRJ je i period razvoja ovih oblika navođenih raketa, čiji softveri još nisu bili usavršeni do mere da bi se o ubistvima civila moglo govoriti samo kao o tragediji, ali i „legitimnoj kolateralnoj šteti“. Istovremena vrlo složena situacija u Indoneziji, velikoj američkoj hladnoratovskoj saveznici, ali i surovoj ubilačkoj autokratiji Suhartovog režima o kojoj u Srbiji građani malo znaju, možda su doprineli i odvlačenju pažnje i volje Amerike i NATO da sa Srbijom probaju još nekako drugačije da zaustave ubistva civila na Kosovu, ali i da na intervenciji protiv SRJ testiraju nekonvencionalni, novim tehnologijama omogućeni, oblici intervencija.

Glavni povod za NATO bombardovanje SRJ bio je ubistvo oko 1700 kosovskih Albanaca, civila, od strane pripadnika sistema bezbednosti SRJ u to vreme punog para-militarnih nekontrolisanih jedinica i dobrovoljaca. Bombardovanje je trajalo 78 dana zbog nastavka politike Miloševićevog odmetnutog režima u kojoj je ubijeno još oko 8000 kosovskih civila.

No, imajući u vidu da je Oslobodilačka vojska Kosova, koja je ogromnim greškama Miloševićevog režima, prevedena iz terorističke u legitimnu pobunjeničku organizaciju u trenutku kada je pažnja Klintonove administracije sve više usmerena na pad višedecenijskog Suhartovog surovog režima, moguće je i da su mnogi civili koji se smatraju pobijenima od strane srpskih snaga bezbednosti u stvari bili zloupotrebljeni, naterani da se nađu na liniji vatre, isturani u prve redove, metoda borbe za koji SRJ 1999. nije imala sofisticirane mogućnosti odgovora bez „legitimne kolateralne štete“ baš kao i NATO koji nas je bombardovao, a videlo se posle i u Avganistanu, Iraku, pa i u Obaminoj politici prekomerne upotrebe dronova u kojoj je broj poginulih civila zabrinjavajuće veliki.

CEAS poziva javnost, ali i EU, zapadnu međunarodnu zajednicu da u pokušaju nalaženja kompromisnog održivog rešenja u kome mahom koriste praznu frazu o opasnosti promene granica, obrate pažnju i na slučaj Istočnog Timora. On je kroz UN vođen referendum 1999. dobio od Indonezije nezavisnost zbog zločina Suhartovog režima. Nezavisnost je dobio samo katolički deo ostrva Timor, dok je zapadni muslimanski deo ostrva Timor ostao u sastavu Indonezije.

Po toj logici može se kao kompromisno rešenje za spor Beograda i Prištine videti korekcija administrativne linije. Srbija nije činila masovne zločine na severu Kosova, a i broj pobijenih civila južno od Ibra zbog kojih smo kažnjeni NATO bombardovanjem, rezolucijom 1244 i ucenjeni u procesu EU integracija bi morao biti revidiran u svetlu zloupotreba civila u sukobima OVK kojima su, vidimo, skloni i borci Hamasa. Tako bi visina kazne bila srazmerna zlodelu, za razliku od onoga što se sad očekuje od Srbije, što je previše. Hrvatski generali Gotovina i Markač oslobođeni su u Hagu za ubistva civila tokom operacije Oluja u vrlo kontroverznoj odluci drugostepenog veća o preciznosti gađanja teškom artiljerijom u konfliktu koji je bio mnogo konvencionalniji nego što je borba protiv terorizam na Kosovu ’89-99.

Zbog svega gore navedenog, CEAS smatra da je Zemanovo izvinjenje važan istorijski trenutak. Uporedo sa potvrdom generalnog sekretar NATO-a Stoltenberga da KFOR ostaje na Kosovu ovo su velike pobeda Vučića. Ovo su i istorijske prilike da Srbija sagleda svoje neupitne greške tokom Miloševićevog režima, pre svega ubistva civila tokom rata na Kosovu, loše aspekte Rezolucije 1244 i nove teške geopolitičke okolnosti koje joj onemogućavaju da iako ima argumente ne može dugo da pregovara bez posledica daljih pritisaka, i da upravo sa NATO pokuša da napravi i kompromis. Imajući u vidu da je NATO na Kosovu upravo pod Rezolucijom SB UN u kojima su Rusija i Kina, koje u pregovorima o novom statusu Kosova imaju i svoje partikularne interese, Miloš Zeman kao predsednik NATO članice sa velikom reputacijom u Kini i Rusiji, može biti akter postizanja tog kompromisa.

#CEAS

#Jelena Milić