AKTUELNO

Mazila sam lava... Pravog lava... Ne, ne šalim se. Jedan veliki čovek ostvario je moj životni san.

Od malih nogu bila sam ekstremni ljubitelj životinja. Sigurno poznajete barem jedno takvo dete, koje se ne plaši da golim rukama hvata zmiju ili izmišlja priče o tome kako je baki upao SLON u baštu i potamanio svu zelenu salatu. Ja sam bila to dete, ali sva moja strast bila je usmerena ka jednoj životinji. Lavu... Tvrdila sam da cu "imati" JEDNOG i ne nisam se šalila.

Foto: Facebook.com

DVADESET GODINA KASNIJE

Sedim u redakciji prestižnog dnevnog časopisa u kojem sam počela prvo da volontiram, pa i da radim. Urednica naglas komentariše kako je prelepo to što su se u Beogradu rodili prvi beli lavovi i kako bi bilo predivno da imamo reportažu o njima za novogodišnji broj. Jasno vam je da je nisam pustila da završi rečenicu do kraja.

- Ja želim da radim reportažu o belim lavovima! - skočila sam kao da mi je poslednje u životu.

Toliko sam bila uzbuđena da nisam primetila da se kolege smeju i gurkaju. Uskoro sam shvatila i zašto...

- Ovo je broj Vuka Bojovića. Pozovi ga i pitaj ga kada možeš da dobiješ priču - reče urednik, a ja ne primetih kako se i on smeška i kako mi se, dok okrećem broj, polako svi primiču.

Javio se dobro poznati glas - idol mog detinjstva, čika sa najviše životinja na svetu, čovek koji će sigurno shvatiti kolika je moja želja... Nakon što sam se predstavila, usledila je noćna mora koja je trajala sigurno 5 minuta.

Nakon što je shvatio iz kojeg lista zovem, Vuk Bojović nije birao reči. Sav bol, gnev, ljutnja, slomila se na meni tokom tog telefonskog poziva. Uvrede i kletve koje je uputio na račun uredništva i lista u kojem sam u tom trenutku radila... pa to je neprepričljivo... za neke sam sigurna da ih je izmislio baš u tom momentu...

Okrenula sam se oko sebe i shvatila sam da mi se redakcija smeje...

- Trebalo je da ti kažemo. Vuk Bojović ne razgovara sa nama godinama zbog jednog teksta i godinama su nam zatvorena vrata Zoološkog vrta. Kako ti nisi znala za to? - nisam znala jer sam tek završila fakultet, a u momentu "rata" sam još uvek bila u rodnoj Loznici.

Počela sam da se oblačim. Na pitanje gde ćeš, prosiktala sam u Zoološki vrt. U salvi uvreda upućenih na račun medija, Vuk je u jednom momentu, potkačio i mene i to vrlo lično. Sam Bog zna koliko me to povredilo.

Foto: Facebook.com

ONO ŠTO JE VAMA ZDRAVKO ČOLIĆ, ZA MENE JE BIO VUK

Krenula sam peške do Vrta u nadi da ću se "ohladiti". To se nije desilo... Ušla sam u upravnu zgradu, udahnula tri puta, rekla samoj sebi, pa gore od onoga ne može i zakoračila u njegovu kancelariju. Nenajavljena.

U prostoriji su bili njegova sekretarica Rada, Maiga, čuveni veterinar i ON. Moj prvi šok je bila činjenica da je on toliko visok i krupan, da je moja percepcija njega kao deteta bila potpuno pogrešna.

- Izvolite - obratila mi se Rada. Ćutala sam. Gledala sam ka njemu i čekala sam da me "registruje". Tek na Radino drugo "izvolite devojko" on je primetio da sam tu. Bilo je to najdužih 20 sekundi u mom životu. Svako ko je imao privilegiju da upozna Vuka, znao je koliko strog može da bude njegov pogled. Ali nisam odstupila ni milimetar. Mudrom čoveku, kakav je on bio, nije trebalo mnogo da shvati ko sam.

- Nadam se da ti nisi ona novinarka od malo pre - rekao je dok je mene obuzimalo sve ikada. I strah i adrenalin i bes i ljutnja i divljenje onog deteta u meni...

- Da. I došla sam da sve ono što ste mi malo pre rekli putem telefonskog poziva, ponovite u lice. Gospodine Bojoviću mene nisu donele rode i ja sam nečije dete i ja imam obraz i zaista ne mogu da dopustum da mi se bilo ko obraća na onakav način - rekla sam u jednom dahu.

Ćutao je. Činilo se kao da je trajalo večnost. U jednom momentu je uzdahnuo, pogledao ka Maigi i prokomentarisao kako su mu "poslali trojanskog konja" i ponovo me pogledao.

- Dođi da te zagrlim - ovu rečenicu zaista nisam očekivala i kako je očitao šok na mom licu, ponovio je. "Dođi sine da te zagrlim".... Potrčala sam ka njemu, čvrsto ga zagrlila, pogledala ka sekretarici Radi i prošaputala... " Jao Vuk Bojović".

To je bilo momenat kada smo "kliknuli". Tvrdio je da imam "mošnice veličine kokosovog oraha" i da su retki oni koji su došli ispred njega i otvoreno mu se suprotstavili.

Tada mi je objasnio pozadinu sukoba između njega i medija u kojem sam radila i bio je u pravu. Tih dana mu je stigao papir, koji je bio dokaz, da je on sve vreme govorio isitinu i da je u sukobu sa tadašnjim gradskim vlastima, a bilo je to pre više od deceniju, on bio oštećena strana.

Reekla sam mu da imam samo jedan neostvareni san... Da dotaknem lava. Saslušao me i rekao da će morati da razmisli. Zgužvala sam papir koji je Zoološki vrt dobio od Grada Beograda, a koji je bio dokaz da je Vrt bio oštećen i vratila sam se u redakciju.

Foto: Facebook.com

DAN KADA SAM DOTAKLA LAVA

Urednici su mislili da su me bacili nekim divljim zverima jer satima nisam odgovarala na njihove pozive. Izvinili su mi se nekoliko puta, jer nisu mislili da će me toliko uznemiriti Vukova reakcija. Nisam više bila ljuta. Izvadila sam papir iz džepa i zamolila da pustimo istinu. Tekst je izašao narednog dana...

Znala sam da je to mač sa dve oštrice. Da može da ga razljuti činjenica da on nije dao "blagoslov" da ta priča osvane... Rizikovala sam... Na prvom mestu iz velikog poštovanja prema njemu, na drugom zato što su nas učili da je istina uvek najbitnija.

Trećeg dana od objavljivanja teksta, zazvonio mi je telefon, bila je to Rada.

- Direktor je rekao da dođete i povedete fotoreportera - mislim da nisam ni spustila slušalicu, a da sam već bila na kapiji Vrta dobre nade.

Sačekali su me hranitelji i odveli do kuće LAVOVA. Uveli su me u unutrašnji kavez... Tamo, dva mladunčeta... Kasper i Glavonja. Jedan beli, jedan žuti. Bio je to 25. decembar 2008. godine. Pamtiću taj datum dok sam živa... To je bio dan kada sam, ne samo dotakla lava, ja sam se sa njima valjala, ja sam ih mazila, ljubila... Na užas čuvara, mazila sam i veliku lavicu kroz rešetke... Veliki čovek, a Vuk Bojović je bio veliki čovek, koji je svojim radom doveo Zoološki vrt na svetski pijedestal upravo po reprodukciji belih lavova, koji je stvorio sve ono u čemu i danas uživamo, koji je jednu je pristao da 1984. godine, ili sredi zoološki vrt ili da se on zauvek zatvori, omogućio je da san postane java... On je bio VELIKI čovek ne samo prema meni već mu i ovaj grad mu duguje mnogo.

Dobila sam moju reportažu. Dobila sam privilegiju da kasnije "gajim" lavove. Šalili smo se da sam im tetka, jer im je majka bila devojka kojoj se divio svet, koja je svaku jedinku dizala od prvog dana i činila čuda, da sve do jednog prežive.

Foto: Facebook.com

SMRDIŠ KAO LAV - INSTINA!

Da lavovi imaju veoma jak i specifičan miris. Njihov karakter je neverovatan, vredan divljenja. Kada ste sa njima, ne smete nikada da zaboravite i potcenite činjenicu, da su oni predatori i da su oni kraljevi svega. Prema njima uvek morate imati strahopoštovanje.

Nikada neću zaboraviti hraniteljkine ruke... Lavovi su je doživljavali kao "svoju". A lav želi i da se igra, da ogrebe... Ponosna sam vlasnica ožiljka na zglobu leve noge, koju mi je u igri napravio mužijak belog lava.

Jednom prilikom me Vuk pitao odakle tolika opsesija prema lavovima.

- Znaš, lav nije gospodar životinja. To je lavica. Ona sve konce drži u šapama, ona organizuje lov, ona čuva mladunčad. Lavica je kralj životinja. Nemoj to da zaboraviš - i nisam nikada zaboravila... Kao i sve ostalo čemu me naučio.

Znate retki su bili takvi ljudi, baš retki. I privilegija je bila poznavati ih, prići dovoljno blizu. Evo šta mi je još pričao:

Lavice su ženke koje imaju razvijen, takozvani sindrom tetki, a to je da dok jedna čuva svu mladunčad iz čopora, ostale idu u lov. Isto tako odbijaju da se pare, dok im mladunčad ne ojačaju dovoljno da mogu da budu samostalni. Kažu da su one jedne od najpožrtvovanijih majki u životinjskom svetu. Lavice ostaju u jednom istom čoporu tokom celog života.

Rika lava može da se čuje na udaljenosti od 8 kilometara. Lav, kada ga ujede mladunče, "glumi" bol kako bi ohrabrio svog naslednika. Dominantan mužjak lava ima 2 primarna zadatka, a to su da se pari sa svim ženkama u čoporu, i da brani svoj čopor od drugih mužjaka koji hoće da preuzmu primat.

Mnogo toga možemo da naučimo od ovih životinja. I zato SREĆAN NAM SVETSKI DAN LAVOVA. Imamo pravo da ga slavimo jer smo jedan od vodećih svetskih centara reprodukcije ovih životinja.

Autor: Zorica Lazarević

#Lav