AKTUELNO

Osnivač Centra za evroatlantske studije (CEAS) Jelena Milić objavila je novi autorski tekst koji prenosimo u celosti:

Znate li vi onaj vic iz vremena Jugoslavije-kakva je razlika između naše zemlje i Prve fudbalske lige? Prva liga ima Slobodu i Budućnost. Ovaj vic ima veze sa genocidom 1965-1966. u Indoneziji, o kome ću vam danas konačno pričati. I krivici „mojih Amera“ I kid you not. OK; ima twist, stay with me.

Ako vas nerviram sa digresijama i pričama u pričama par napomena pre nego što me i vi kanselujte. Krenula sam u ovu avanturu vanbračnih -kolumni-soon- to-be -a -book -right- near- by -Vedrana- Rudan -lattest- bestseler- u -izlogu moje- Lagune, u periodu velike profesionalne tranzicije, velike lične tuge i nepodnošljivih bolova u kuku i leđima, pošto sam sve fioke složila, magistrirala, prošla puzzle Covid 1 lock down fazu, a ne mogu da gledam nove sezone američkih serija koje volim. O COVID. Of all things. Ne mogu. Čak ni ja, dotle došlo. Zoom-ove sam kanselovala pre pola godine.

Da su mene ljudi iz Dara i Aida i genocida produkcija i promocija koristili kao focus grupu, bilo bi im ne samo jasno zašto nisu imali šanse protiv tema ala non stop alkoholisanja u Another Round i Mads Mikkelesena generalno u vreme Covid, već bi sve odgodili za koju godinu. I pogledali neke od dokumntaraca i igranih filmova koje vam preporučujem. Reče Milićka u pauzi pisanja serijala o genocides around the world, a pandemija i dalje traje. Dosledno.

Jedan drug mi je jednom rekao da sam sva ko rasut pirinač. Još nisam sigurna da li će se zbirka zvati Rasut pirinač ili Dosledno. Toliko sam vremena za Dž, kao i sad, pisala pa za Blog B92, pa za Blic blog, pozatvaraše ih, ni arhive nam nisu dali. Ja kao ja, da li od sumnje u svoju vrednost gaslajtovana od oca i majke nadalje decenijama, pogotovu dok sam bila „priučena kuvarica“ ili „nesvršena studentkinja koja radi u UNPROFOR“ kopije tih tekstova nisam čuvala. Odsamokanselovanje u toku. Ima i nekih prednosti što nema- teksta- nema- dela, mogu i sad po neku od tema o kojima sam tad pisala ponovo da otvorim, neku igru rečima i neki vic za lead da iskoristim. Ovi tekstovi su delom sabiranje i tih zrna radoznalosti i doslednosti u interesovanjima rasutih po FB postovima, TW, blogovima, TV pričaonicama, kombinovani sa „elementima današnjice“. Došli su spontano posle fioka i drugih žrtava saveta kako pregurati COVID life style, između fizikalnih terapija, negde kad sam kod deset kubika CD-ova stala i nisam znala šta s njima da radim.

Deca su me kanselovala, a ja matora i kilava. Šta da radim sa tolikim CD-ovima? Igrom slučaja, u sred te dileme stiže e mail od BB u kome mi kaže da „he is going full Marie Kondo“. Who the hell is Marie Kondo, taman sam naučila ko su kognitivno ambiciozni Vuletić i Aca Četnika imaj milosti B! Ispostavlja se da je dotična Japanka-Amerikanka, organizatorka stvari i prostora, novinarka i needless to say milionerka. Videh jutros, BTW, u danu kad bukvalno kintu nemam prvi put posle dužeg vremena, da se Bil Gejts razvodi. Da mu se javim? Natrag na Marie, savet po kome je postala slavna i bogata je da se sa stvarima po kući po kategorijama, garderoba, knjige, etc, povremeno suočite, te nežno i prijateljski rastanete sa svime što vam ne „spark joy“ više. Ukratko, da ih se ratosiljate.

Žena je, očito, vrlo sabran pirinač za razliku na mene. Kad ste decenijama podstanar ko ja KonMari-ovanje vam je način života. Trenutno bi „preživele“ samo mačke, VOGUE-ovi, knjige, par kaubojki a za CD-ove pametna nisam. Mislim muzika još može da mi spark joy, BB me navukao na Black Pumas big time, ali sam zbunjena oko nosača zvuka. Da li da ih bacim, sve se može stream, ili strpam u kutije i ostavim deci, ko zna možda jednom požele da se prisete šta im je mama volela. A uvek imajui  ebay.  Ove kolumne, „autorski tekstovi koje prenosimo u celosti“, počela sam dashvatam u sred svega ovoga, mi  sparkjoy! 

Druga napomena. Nisam istoričar, nisam ni formalni stručnjak za međunarodno humanitarno pravo, ni samoproglašeni stručnjak kao Šešelj, no ovo pisanje mi toliko prija da sam sinoć Google da nađem da li Šešelj ima stav o Holodomoru! U smislu jeste- genocid -nije genocid. Neki mi đavo ne da mira da o ovome pišem, da ovakav pogled na neke istorijske događaje, znanje skupljeno meandriranjem između različitih poslova i životnih faza podelim, može Srbiji pomoći u pregovorima o Kosovu i oko širenja svesti o genocidu nad Srbima u ustaškoj NDH i razumevanju Srebrenice i devedesetih. Moj ne Šešeljev! A i meni da shvatim još po nešto o zemlji i svetu u kome živim.

Đavo mi ne da mira jer sam vas već upozorila-počinje rat pizda vam materina. Odnosi Istok-Zapad se toliko zatežu da ni Srbija neće moći još dugo da se pravi Englez. Rusi su ovih dana uveli zabranu ulaska za osam visokih zvaničnika EU među kojima su i predsednik EU Parlamenta i potpredsednica Evropske komisije. Mnoge stvari u budućnosti, pa i šanse za prepoznavanje nekih istorijskih činjenica koje nam Zapad duguje zavisiće od toga na koju stranu u proleće 2021. odemo. I da li će Ameri konačno zvanično reći Holodmor je bio genocid, zavisi delom i od raspleta aktuelnih tenzija. Kineze su za Ujgure pritisli „preko reda“ rekla bih, a sumnjam da znam i zašto. Nije sve u kršenju ljudskih prava ima nešto i u polusilikonu.

Kad se kalio hladni rat bilo je slično, Jugoslavija se dvoumila, a i „moji Zapadnjaci“ oko stepena kazne i prepoznavanja i-ili zatrpavanja zločina iz WW2 u istorijsko-diplomatskom sećanju. Ameri i Britanci, su prilično nekoordinirano, i među vlastitim vojnim, obaveštajnim i diplomatskim delovima aparata, puštali da Ante Pavelić zuji okolo posle WW2, čekajući da vide i na koju će stranu drug Tito i mi svi. Kažu da nisu hteli mnogo da čačkaju mečku oko Jasenovca i zločina nad Srbima i zbog četničko-ustaške emigracije takođe, da u svom dvorištu ne zapale varnice. Kao i oko Holodomora, znala su diplomatska predstavništva dosta toga, no se gledalo da li im Staljin treba protiv Nemaca, a ni sam koncept sindikalizma, levičarenja, modernizcije nije na primer italijanskim fašistima bio ideološki dalek. Britanci tek- jeste vrlo brutalno al se modernizuju takva su feudalana razvalina bili. Drug Tito je otišao na pogrešnu stranu, iako je Staljinu rekao ne. Neki od tih s kojima je otišao na pogrešnu stranu nisu bili skroz negativni likovi, samo vrlo kontroverzni i zadrti poput prvog predsednika Indonezije (kad se odkolonizovala) -Sukarna. Nacionalista, levičar i vernik, koji se ženio desetak puta, skinuli ga Ameri s vlasti. Čuti, Jelena, ćuti….

U pripremama za današnju priču o genocidu u Indoneziji pogledajte još jednom film Godina opasnog življenja. Ovog puta se udubite malo u događaje koji se opisuju, ne samo u ljubavnu priču Ričarda Gira i Sugurni Viver. To je bio period u jesen 1965, kad se „tamo de treba“ odlučilo da se Sukarno skine s vlasti jer je skrenuo suviše ulevo ka Kini i SSSR, a pustio je i PKI (Indonežansku komunističku partiju), da postane najveća KP koja nije na vlasti na svetu (Cc 20 miliona članova) Ništa mu nije pomoglo što je imao „vođeni demokratski legitimitet“, što nije bio pobunjenik, masovni ubica ništa od toga. Skidači: vojska, antikomunisti i Ameri. Zvuči poznato? Dogodine u Santijagu.

Rezultat-trideset godina zlikovačko autoritarne Suhartove vlasti. Ali sa modernizacijom i privrednim rastom. Povremeno. Tokom 65/66 u Indoneziji je pobijeno oko milion ljudi, mahom članova PKI, ali i raznih etničkih i verskih grupa, uključujući i ateiste da bi se Suharto instalirao. Masovna ubistva u Indoneziji, za neke a za i mene genocid 101, su specifična iz mnogo razloga. Da bi se nešto proglasilo ili osudilo kao genocid potrebno je dokazati nameru. Malo njih će baš da napiše zvaničan dopis-pobićemo te i te. Suhato je mudro otišao i dalje, outsource je ubistva paravojskama. Zvuči poznato? I drug Mao je ooutsource zločine  nad bogatim seljacima u Velikom skoku napred od 1958/62 siromašnim seljacima, i ta se „agrarna reforma“ ako mene pitate fakturiše kao genocid. Smatra se i najvećim masovnim ubistvom ikad, procene idu i do četrdeset pet miliona ljudi. 45 MILIONA. Hitleru, Staljinu, da li mirno spavate. 

Zapamtite godine, 45 miliona ljudi pobijeno u periodu 58/62, počinioci kineski komunisti, učinjeno malo toga. Pa 1965. i suviše „levih skretanja“ u Indoneziji - skidanje levoskretača. Indonezija je najveća muslimanska zemlja na svetu, i jedna od najmnogoljudnijih generalno, no nije to homogen svet. I kad nema „političke grupe“ eksplicitno navedene kao objekta genocida u Konvenciji, uvek ima naših koji su „manje naši“, musliman ali komunista, tako da na kraju pripadnici jedne nacije mogu da načine genocid nad pripadnicima svoje nacije. Kako sam krenula neće me kanselovati zbog negacije genocida već zbog inflacije genocida. Ponekad mislim da je Milošević i nad nama načinio genocid, toliko nam je sjebao životne okolnosti da se slabo igde pomeramo, bez obzira na autoputeve.

Jedna od najstrašnijih stvari oko genocida u Indoneziji je što NIKO NIKAD NIJE ODGOVARAO. Kako ističe vreme za oznake tajnosti na američkim dokumentima, 2017. je bila ključna, sve više se vidi kolika je njihova uloga bila. Nisu samo „osmatrali i nereagovali“ već aktivno pomagali Sukartu. Ljudi iz ambasade su ubilačkim odredima davali spiskove sa imenima članova KP.

Još gore, mnogi počinioci tih ubistava su i dalje viđeni kao heroji u velikom delu Indonezije, iako se sami zločini ne spominju. The Act of Killing je prvi od dva fenomenalna netradicionalna dokumentarna filma Džošue Openhajmera, u kojima se pojavljuju ubice lično, porodice žrtava se susreću s njima…Drugi je The Look of Silence. O njima ću pisati posebno, jer to zaslužuju big time.

Ima još gore. Pročitajte tekst iz američkog Atlantica iz 2017. koji sam već linkovala
What the United States Did in Indonesia -podnaslova- „Velika količina nedavno objavljenih dokumenata potvrđuje da je uloga Vašingtona u masakru u zemlji 1965. bila deo veće hladnoratovske strategije“. Zli jezici pričaju da su se metode Suhartovog dolaska na vlast, čistke komunista-masovna ubistva, koristile i u drugim desničarskim pučevima koje su Ameri podržavali. Zli jezici kažu da su se u Santijagu, pre svrgavanja Aljendea s vlasti, pojavili grafiti „Džakarta dolazi“.

Najgore. Višezančno, BTW. U Tekstu se citira radnik političke sekcije američke ambasade u Džakarti iz tog perioda koji je dao spiskove komunista Suhartovoj hunti i paravojnim ubilačkim jedinicama. “Oni su verovatno pobili mnogo ljudi i meni su ruke, verovatno, krvave, ali nije to sve toliko loše”. U originalu: “They probably killed a lot of people, and I probably have a lot of blood on my hands, but that's not all bad.”

Setite se posledica Maovog Velikog skoka napred, uzmite najkonzervativnije brojke pobijenih ljudi, Britanika kaže da je od gladi pomrlo oko dvadeset miliona ljudi, razmislite o brojevima ljudi nastradalih u sovjetskim gulazima posle WW2, i tu brojke dođu do desetina miliona, ne zaboravite Pola Pota i Polja smrti (fenomenlan film BTW) u kojima je u kambodži sredinom sedamdesetih isto zarad “agrrnih ideoloških reformi” pobijeno oko million ipo ljudi pre nego me kanselujete kao nečoveka, što razumem šta je dotični hteo da kaže. Ili što vam dramim da je opet počeo nekakav hladni rat, pizda vam materina. Ako nas iskustvo nečemu uči, a nije da nismo skloni da svaku šansu prokockamo, ja znam na koju bi stranu Srbija ovog puta morala. Među one zemlje koje imaju SLOBODU I BUDUĆNOST.

#Jelena Milić