Stanislava Pešić bila je jedna od glumica koje su obeležile domaću kinematografiju i televiziju, a publici je ostala u posebnom sećanju po ulozi Olge u seriji „Pozorište u kući“, ali i kao voditeljka dečjeg programa na Televiziji Beograd. Rođena je 7. juna 1941. godine u Grockoj, na filmu je debitovala 1961. godine i za ulogu Saše u ostvarenju „Pesma“ Radoša Novakovića nagrađena je u Puli.
Tokom karijere ostvarila je niz zapaženih uloga na velikom platnu i u pozorištu, igrajući u filmovima „Medaljon sa tri srca“, „Pravo stanje stvari“, „Štićenik“, „Kuda posle kiše“, „Tri sata za ljubav“ i „Bog je umro uzalud“. O popularnosti koju je uživala širom bivše Jugoslavije govorila je i sama, ističući da su žene u Zagrebu pratile njen stil oblačenja, u Ljubljani frizuru, a u Skoplju osmeh, dok su kamiondžije lepile njene fotografije.
Detinjstvo u Grockoj, baka Desa i audicija kod Ljube Tadića
Potekla je iz porodice intelektualaca – otac Dušan bio je zamenik javnog gradskog tužioca, a majka Vera profesorka francuskog jezika. Detinjstvo na Tašmajdanu opisivala je kao buran period pun nestašluka, bokserskih i rvačkih okršaja, modrica i flastera, a posebno važnu ulogu u njenom odrastanju imala je baka Desa iz Zaječara, o kojoj je pisala i u knjizi „Devetnaest društvenih igara“.
U toj knjizi zabeležila je i dirljivu uspomenu na skromne dane kada nije bilo novca za slatkiše, pa su ona i sestre užinale hleb i mast, dok je baka, iako se teško kretala, jednom došla do šetališta i dozivala ih da su stigle „med i ’leba“ – zagrejala je hleb da se mast istopi i tako im priredila poslasticu.
Prve glumačke korake napravila je u omladinskom pozorištu, gde je pred žirijem u kojem su bili Ljuba Tadić i Vera Belogrlić recitovala „Spaljenu pesmu“ Jovana Jovanovića Zmaja i monolog iz „Svetog plamena“ Somerseta Moma. Kasnije je pokušala da upiše glumu i u gimnaziji, ne znajući da je njena majka zamolila komisiju da je obori, a pred njom se našlo neobično pitanje o tome koje ribe žive u Prespanskom jezeru. Kasnije je samokritično govorila da je u životu često bila neodlučna kada je trebalo da bude odlučna i da je morala više da veruje u sebe.
Teška bolest, poslednja uloga i oproštajna pisma sinovima
Stanislava Pešić obolela je od raka 1992. godine, a svoju poslednju ulogu, u drami „Dugo putovanje u noć“, odigrala je hrabro i dok je već bila teško bolesna. Preminula je 20. novembra 1997. godine, u 56. godini života.
Iza sebe je ostavila dva sina, Peru i Ivana, čiji je petogodišnji brak sa glumicom Vanjom Ejdus doneo i unuku. Poslednje godine života, obeležene borbom sa teškom bolešću, strahovima i nadanjima, pretočila je u dnevničku knjigu „Devetnaest društvenih igara“, objavljenu nekoliko meseci pre smrti, u kojoj su se našla i pisma upućena njenoj deci u najtežim trenucima.
Jovan Ćirilov je o njoj zapisao da je u sebi nosila čistotu i radost života, podjednako u najlepšim godinama i u vremenu kada se opraštala od života.
Autor: Dalibor Stankov