Mihaela Periš je mlađa sestra Kristijana Josipa Periša.
Ima 25 godina, studentkinja je i radi uz studije. Ekskluzivno je za Jutarnji list ispričala šta se dogodilo njenom bratu te kobne srede, 21. oktobra, i kroz šta je porodica prošla kada im je rečeno da je Kristijan preminuo. Njen glas je smiren, ali kada priča o tome kakav je bio Kike, kako su ga zvali, suze joj teku niz lice.
Ponekad zastaje, pokušavajući da se seti svakog detalja, ali ponekad ne može tačno da precizira kada se nešto dogodilo. Sa njom je njen verenik, koji je nju i njene roditelje te večeri odvezao u Kliniku „Sveti Ivan“, gde su Kristijanova verenica i njeni roditelji već bili tamo. Ovo je Mihaelina priča.
Poziv u 23:14
- Videli smo se u nedelju i rekao mi je koliko me voli, bio je zaista emotivan. Jedva čekao da postane otac - kaže Mihaela. Suze joj teku niz lice. Sabrala se i nastavila.
- A onda se desila ta sreda kada su ga odveli u bolnicu i mama mi je rekla da će ga verovatno zadržati. Ali mi je rekla i da ju je Kike kasnije nazvao sa mobilnog telefona nekog tehničara i rekao joj da će ga verovatno pustiti kući i da će neko morati da dođe po njega. U 23:14, mama me je pozvala i rekla da Kristijana nema. A Kristijanova verenica joj je to rekla - kaže Mihaela Periš.
Onda priča kako ih je verenik odvezao do Jankomira, gde su ih već čekali Kristijanova verenica i njeni roditelji.
- Dok smo se vozili, mislila sam da ću dobiti srčani udar. Kada smo stigli, na kapiji je bila uplakana medicinska sestra i portir. Kada sam rekla da smo došli zbog preminulog Kristijana Josipa Periša, ona je izrazila saučešće i rekla da će dovesti lekara. I ubrzo je stigla dr Silvana Jelavić. Izrazila nam je saučešće.
Rekla je da joj je strašno žao, da je Kristijan bio izuzetno agresivan, da je cepao odeću sa sebe, da su medicinski tehničari pokušavali da ga smire i da je, nakon što su mu dali sedativ, prestao da diše. To nam je rekla, doslovno.
„Kako je to moguće, bio je fizički zdrav, dečko od 32 godine ne može tek tako da mu od sedativa stane srce. Gde je on, možemo li da ga vidimo?“, govorila je mama.
Rekli su da ne možemo jer je bio u sobi sa drugim pacijentima i to ne bi bilo ispravno. „Kako mrtav čovek može biti sa drugim pacijentima?“, pomislila sam. Već je bilo oko 23:40. A onda smo pitali šta se desilo. Doktor nam je rekao da se probudio i počeo da viče da želi kući, cepajući odeću, cepajući kaiševe, napadajući tehničare.
I da mu je srce stalo. Bilo nam je previše čudno. Onda sam pozvala medicinsku sestru koja je lekar i rekla sam joj šta su nam rekli kao uzrok smrti i da nam ne dozvoljavaju da vidimo telo. Rekla mi je da imamo zakonsko pravo da ga vidimo i zamolila me je da joj dam prisutnog lekara na mobilni telefon. I onda su razgovarali desetak minuta.
Pitala ju je šta se desilo, koje su mu lekove dali i pitala zašto mu nisu dali lek koji mnogo brže deluje u smirivanju pacijenata, na šta joj je rečeno da nemaju taj lek za intramuskularnu primenu, već samo tablete. Tek nakon razgovora sa mojom sestrom, dr Jelavić nam je dozvolila da vidimo telo. Kada smo ušli u sobu, Kristijan je ležao go na krevetu pokriven čaršavom, samo u peleni. Njegova verenica ga je videla pre nas, ali je bila van sebe, nije ništa primetila, verovatno od šoka - kaže Mihaela. Zastaje na trenutak, a zatim nastavlja.
Rane na usni, tragovi na vratu...
- Kada smo stigli u sobu na prvom spratu, skinula sam čaršav kojim je bio prekriven. Tata je odmah rekao: „Ugušili su ga.“ Pitala sam zašto Kristijan ima rane ispod usta, zašto ima krv u zubima. A tragovi na vratu od gušenja, ogromni. Onda je dr Jelavić rekao da je to od intubacije.
U sobi je bio još jedan visoki doktor, smeđe kose, prepoznala bih ga, medicinska sestra koja je bila dežurna, medicinski tehničar i dr Jelavić. Mislim da je već bilo prošla ponoć. Sećam se da sam u jednom trenutku sedela na podu i plakala, zatim ga zagrlila, gledajući telo. Mama je rekla: „Ubili ste ga! Nećete proći nekažnjeno. Ubili ste mog 32-godišnjeg sina“.
I počela je da im priča o tome koliko su se oni, kao roditelji, posvetili mom bratu, meni i mojoj sestri, da nas podignu na noge, da nas obrazuju i da su uništili njenog sina. I onda sam ponovo pitala o detaljima smrti mog brata, a ta doktorka mi je odgovorila: 'Doktorka vam je sve rekla!' I ništa više. A dr Jelavić, pre nego što smo otišli u sobu, rekla mi je da ne zna detalje jer je tek stigla u noćnu smenu. Kasnije, kada smo sišli sa prvog sprata gde je Kristijan ležao u sobi, dr Jelavić me je uzela za ruku i rekla: 'Samo da ti kažem, kada prođe ova velika tuga, ti i ja ćemo popiti kafu u Splitu. Da ti kažem kakav sam divan dan imala sa Kristijanom. Bio je divan i lep dečak', priča mi Mihaela.
Rekla je neposredno pre toga da je tek došla na smenu. Dakle, ne poklapa se - primećuje Mihaela i nastavlja: - Da li je mislila da smo toliko potreseni da nećemo spojiti dva i dva? - pita se Mihaela.
Zastaje na trenutak i nastavlja: - Naša jedina greška je možda što nismo pozvali policiju u tom trenutku. Međutim, razgovarali smo sa lekarkom. Zar nije trebalo da prijavi i sumnju na ubistvo? Fotografisala sam telo svog brata iako su mi rekli da ne smem. Nisu mi dozvolili da fotografišem celo telo - kaže Mihaela i pokazuje nam fotografiju. Na Kristijanovoj glavi se vide tragovi krvi, modrice na vratu, tragovi na grudima koje će sudski lekari u preliminarnom izveštaju napisati kao tragove udaraca, a tužioci će to takođe navesti u rešenju o sprovođenju istrage. Otišli su kući.
Nalazi obdukcije
Ujutru su kontaktirali advokata porodice Leona Zrnića, koji je bio u Splitu. Mihaela je, sledeći njegova uputstva, otišla u II. policijska stanica Črnomerec, koja je teritorijalno nadležna za Kliniku „Sveti Ivan“. O tome šta se desilo u policijskoj stanici Mihaela, ona nam priča:
- Stigla sam oko 13:05 u prizemlje. Primila me je mlađa, plavokosa kriminalistička policajka. Ispričala sam joj sve što se dogodilo. I rekla sam joj da moj brat ima modrice oko vrata koje liče na tragove gušenja, krv na zubima. I da mi je advokat rekao da dođem i podnesem krivičnu prijavu zbog sumnje da je počinio krivično delo nemarnog lečenja sa smrtnim ishodom.
„Da je taj advokat bio tako dobar prema vama, on bi se sada ovde pojavio i podneo prijavu, a ne vi.“ U izvesnoj meri, bila je saosećajna, ali je rekla da imaju puno posla i da joj je potreban izveštaj o obdukciji da bi započela istragu - priča nam sestra Kristijana Josipa Periša. O tome je obavestila advokata Zrnića, koji je rekao da je potrebno pribaviti svu dokumentaciju i da nema smisla čekati policiju.
I tog popodneva 22. oktobra, oko 13:30 časova, Mihaela se vratila u Kliniku „Sveti Ivan“, gde ju je već čekala sestra.
- Advokatu Zrniću je 22. i 23. oktobra dostavljena dokumentacija koju smo dobili, a on nas je obavestio da je 23. oktobra popodne podneo krivičnu prijavu tužilaštvu i policiji zbog sumnje na nemarno lečenje sa smrtnim posledicama, sa zahtevom da se snimak video-nadzora odmah ukloni, kao i zahtev da se „Sv. delo“.
Kristijan Josip Periš (32), koji je preminuo u psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" u Zagrebu, gde su četvorica medicinskih tehničara osumnjičena za njegovo teško ubistvo. Foto: Društvene MrežeMihaela opisuje šta se dogodilo kada je porodica tražila dokumentaciju.
- Na šalteru smo rekli da smo došli zbog preminulog Kristijana Josipa Periša. Medicinski tehničar je došao po nas i odveo nas na prvi sprat. Dao nam je samo svoje stvari i otpusno pismo.
„Gde su rezultati kola hitne pomoći koje ga je dovezlo, gde su rezultati reanimacije, gde je sva njegova medicinska dokumentacija?“, pitala je moja sestra.
„Ja sam samo medicinski tehničar i ovo je sve što sam dobio“, odgovorio je.
„Kada će biti obdukcija?“, pitali smo.
„Sutra ujutru (petak, 23. oktobar - napomena a.)“, odgovorio je. Rekao nam je da ako želimo da čujemo šta se dogodilo sinoć, moramo da sačekamo šeficu odeljenja, Mirelu Ćelić Ružić. Čekali smo je sat vremena. Sišla je hodnikom ispred zatvorenog odeljenja. Izrazila nam je saučešće. Sve se to dešavalo u hodniku. Sestra joj je rekla da želi svu dokumentaciju o lečenju njenog brata, izjave medicinskih sestara i tehničara i izveštaj iz kola hitne pomoći koja su ga reanimirala.
Dokumentacija u arhivi
„Nemamo izveštaj iz kola hitne pomoći!“, odgovorila je.
„Kako nemate? Kola hitne pomoći ostavljaju izveštaj svaki put kada dođu u bolnicu“, odgovorila je moja sestra.
„Nemamo te nalaze za vas, sva njegova dokumentacija je poslata u arhivu!“ - Mihaela mi prepričava reči psihijatra i naglašava: - Fascinantno mi je. Dan nakon bratove smrti, sva dokumentacija je već bila u arhivi! I sva njegova dokumentacija je već bila poslata u arhivu. Dakle, dan posle toga, svi njegovi nalazi su bili u arhivi!
U petak, 23. oktobra, Mihaela i njena sestra su otišle u Institut za sudsku medicinu da se raspitaju o obdukciji nakon što nisu mogle nikoga da dobiju telefonom. Bilo je, seća se, između 12 i 13 časova.
- Rekli su nam da je obdukcija obavljena juče, u četvrtak, 22. oktobra, čim je telo doneto, a da će rezultati biti gotovi za četiri do pet meseci i da će ih bolnica prva primiti. Otišle smo - kaže Mihaela.
Ona samo potvrđuje da ju je policija ispitivala, ali, prema dogovoru sa svojim advokatom, kaže da o tome ne može da govori, osim što je u tom intervjuu navela sve što je već rekla kada je prvi put stigla u policijsku stanicu u Črnomercu i da joj se čini da su policajci bili užasnuti onim što su od nje čuli.
I ona nam više priča o Kristijanu, a suze joj naviru na oči.
- Upravo sam saznala da je vozio osobe sa invaliditetom, decu. Znala sam da ih je obučavao, ali nisam znala da ih je i vozio. Nije želeo da se hvali time, a ispunjavalo ga je činjenje dobrih dela. Pričale bismo o tome kako smo provele nedelju. Bio je veoma skroman. Bio je kao stariji brat nama sestrama, čuvao nas je, pomagao nam je u svemu što je bilo potrebno. Bio je naš motivator. Uvek mi je govorio da mogu da uradim sve što želim, da sam pametna. Da bih to ilustrovala, reći ću vam kako sam plakala pre ispita, pa tako za jedan ispit, Biohemiju 2, što je bio najteži predmet, nisam mogla da rešim zadatak. „Gde si, šta radiš?“, pisao mi je. Bio je sa dečacima u kafiću. „Zamisli mi taj zadatak i pomoći ću ti!“ I rešio ga je te večeri. Šta god da je prihvatio, bio je najbolji u tome. Svirao je klavir, gitaru, mandolinu. Završio je muzičku školu. Bile smo toliko uzbuđene što ćemo postati tetke. Znale smo da će postati najbolji tata. Sada to više nemamo - kaže Mihaela kroz suze.
Poruka za okupljanje u subotu
Na kraju, kaže da se osoblje u sobi, kada su došli da vide Kristijana, ponašalo kao da se Kristijanu ništa loše ranije nije dogodilo.
- Nadam se pravdi za Kristijana i da se ono što mu se dogodilo nikada više nikome neće dogoditi, da će se sistem promeniti i da Kristijanova žrtva neće biti uzaludna. Zahvalna sam što smo bili uporni i što nismo prihvatili da mu je srce stalo. Te večeri, sve vreme dok smo se vozili do bolnice, zavaravala sam sebe i mislila: „Kike nije mrtav, reanimiraće ga, ovo nije u redu, biće živ.“ A onda dođete i vidite telo inače jake i hrabre osobe tako bespomoćne. Jer je uvek bio baš kao dobar plišani medvedić! - kaže Mihaela.
Mihaela Periš, u ime porodice, takođe ima poruku za okupljanje u subotu u 18:30 na Manduševcu na Trgu bana Jelačića.
- Želimo da ovo okupljanje bude mirno i dostojanstveno i da se od njega oprostimo na najbolji mogući način. Pozvani su svi koje je njegova smrt potresla i koji žele da budu sa nama u ovoj tuzi. Nas, sestre i roditelje, politika ne zanima. Volela bih samo da svi nadležni pobrinu da se problemi u zdravstvenom sistemu, u domovima za stare i bolnicama reše, kako se ovako nešto nikada više nikome ne ponovi - kaže Kristijanova sestra Josipa Periša.
Autor: S.M.