AKTUELNO

Izbori se ove godine održavaju u najmanje 64 države sveta od kojih neki, poput američkih, sa interesovanjem prati cela planeta, a na drugima, kao što su indijski, pravo glasa ima skoro milijardu ljudi, što ih čini najvećim demokratskim glasanjem u istoriji, piše u najnovijoj analizi Insituta za politiku i ekonomiju Jugoistočne Evrope (Ipese) uz ocenu da ima i izbora, poput onih Rusiji koji se dočekuju bez trunke neizvesnosti, jer je gotovo je sigurno da će ruski predsednik Vladimir Putin nastaviti svoju skoro četvrt veka dugu vladavinu.

Kako se navodi, na birališta će od 15. do 17. marta izaći više od 110 miliona ruskih državljana, a uprkos tako velikom broju glasača, koji bi, statistički, morao da donese veliku neizvesnost, neizvesnosti nema - očekuje se da šef Kremlja bez problema dobije još jedan šestogodišnji mandat na čelu države, a jedino ostaje pitanje da li će to uraditi sa 70 ili 80 odsto osvojenih glasova.

Razloga za takvu situaciju je mnogo, piše Ipese i dodaje Jedan od glavnih je taj što Rusija nikad nije završila transformaciju od jednopartijske sovjetske republike u demokratiju.

Prvi predsednik Boris Jeljcin na vlast je došao tokom unutarstranačkih borbi u Komunističkoj partiji, a moć i popularnost stečenu u vreme raspada SSSR iskoristio je da obezbedi pobedu na prvim višestranačkim izborima 1991., na kojima, iako su formalno bili demokratski, nije bilo stvarnih opcija, ali ni stvarne promene vlasti.

Foto: Tanjug AP/Sergei Grits

Nijedno glasanje u Rusiji, navodi se, nije dovelo do bilo kakve promene vlasti - za 33 godine šef Kremlja zamenjen je samo dva puta i to prvi put kad je Jeljcin odlučio da se povuče, a dekretom predsednička ovlašćenja 31. decembra 1999. predao Vladimiru Putinu, dugogodišnjem saradniku i premijeru, a drugi put kada je ustavno ograničenje od dva uzastopna četvorogodišnja mandata nateralo Putina da na četiri godine, od 2008. do 2012, prepusti dugogodišnjem saradniku Dmitriju Medvedevu da mu greje fotelju.

Drugi razlog što su ruski predsednički izbori među najizvesnijim na planeti je taj što na njima pravoj opoziciji gotovo nikad nije ni dozvoljeno da učestvuje, piše Ipese i dodaje da ko god da ozbiljno kritikuje Vladimira Putina i njegovu vladavinu naići će na prepreku – Centralnu izbornu komisiju, jer ako se proceni da predstavlja pretnju, komisija će naći neki birokratski razlog da kandidaturu saseče u korenu.

Odbijenih kandidatura bilo je i ove godine - nezavisnoj novinarki Ekaterini Duncovoj nije bilo dozvoljeno ni da prikuplja potpise, dok je antiratnom kandidatu Borisu Nadeždinu rečeno da prikupljeni potpisi nisu validni, a sve to, piše Institut, pratila su hapšenja, pa i prebijanja aktivista.

Broj predsedničkih kandidata kojima je odobren ulazak u izbornu trku tokom Putinove ere razlikovao se od godine do godine - najviše ih je bilo 2000. godine i to 12, a najmanje 2008. (kada je Medvedev bio zamena za Vladimira Vladimiroviča) i sada - svega četvoro. Nijedan od Putinovih oponenata ne smatra se pravom opozicijom - i komunisti i ultranacionalistički LDP suštinski podržavaju i njegovo vođstvo i poteze - dok se jedan deo glasača uzda u Davankova kao najliberalnijeg kandidata i njegove slogane "Da promenama" i "Vreme je za nove ljude", drugi insistiraju na tome da on naglašava da je za mirovne pregovore sa Ukrajinom, "ali pod našim uslovima".

Ipese navodi da je ove godine posebno problematično to što će izbori biti održani i u Donjecku, Lugansku, Zaporožju i Hersonu Ruskoj Federaciji, koji su referendumom održanim 2022. godine priključeni Rusiji, a u čiji se ishod sumnja jer nije bilo nezavisnih posmatrača.

Ipese u analizi navodi i da je ovo treći izborni ciklus u kome Putin ne objavljuje kandidaturu dok ga neko ne pozove da to uradi za dobrobit Rusije - Dmitrij Medvedev uputio mu je taj poziv 2012, 2017. odluku je objavio na poziv radnika u fabrici GAZ u Nižnjem Novgorodu, ove godine to je bio pukovnik Artjom Žoga na ceremoniji dodele medalja herojima Rusije, i dodaje da je jedina neizvesnost da li će Putin osvojiti više ili manje od 80 odsto glasova.