Srpska pravoslavna crkva i vernici 16. novembra obeležavaju Đurđic, praznik posvećen prenosu moštiju Svetog Georgija.
Iako je reč o istom velikomučeniku kog slavimo i u proleće, jesenji praznik sa sobom donosi potpuno drugačiju simboliku, misteriozna narodna verovanja i početak strogog zimskog perioda koji zahteva poštovanje posebnih pravila.
Sveti Đorđe, simbol nepokolebljive hrabrosti, vere i pobede dobra nad zlom, postradao je zbog hrišćanskih uverenja za vreme cara Dioklecijana. Đurđic je ustanovljen u znak sećanja na prenošenje njegovih moštiju iz Nikomidije u grad Lidu Palestinsku, gde je po sopstvenoj želji sahranjen. Zanimljivo je da se lik ovog svetitelja na ikonama značajno razlikuje u zavisnosti od praznika – dok se na prolećni Đurđevdan slika na konju kako kopljem probada aždaju, na ikonama za Đurđic on je prikazan u stojećem stavu na zemlji, obično sa kopljem ili mačem u ruci, kao stamen zaštitnik doma i ukućana od svake nevolje.
Kao jedna od najčešćih krsnih slava kod Srba, Đurđic okuplja porodicu, rodbinu i prijatelje oko slavske trpeze. Uz molitvu, slavski kolač, žito, crno vino i upaljenu sveću, vernici izražavaju zahvalnost nebeskom zaštitniku. Važno je napomenuti da, za razliku od Đurđevdana, pravila posta za Đurđic zavise isključivo od dana u nedelji na koji praznik padne.
Prema drevnom narodnom verovanju, Đurđic označava oštar prelazak iz jesenjeg u strogi zimski period, kada su se nekada završavali svi poljski radovi. Ono što ovaj praznik čini posebno mističnim jeste činjenica da njime počinju "Mratinci" ili "Vučji dani", koji traju sve do Svetog Mrate (24. novembra). Vekovna tradicija nalaže da se u ovom periodu strogo izbegavaju određeni poslovi: ne prede se vuna, ne pere se rublje i, što je najvažnije, ne daje se ništa iz kuće, kako bi imanje ostalo zaštićeno, napredno i sigurno tokom duge zime.
Svim vernicima koji slave Đurđic želimo srećnu slavu, da je proslave u zdravlju, miru, ljubavi i blagostanju, okruženi svojim najmilijima i pod okriljem svog zaštitnika.
Autor: Iva Besarabić