Kada je 1869. godine na meksičko ostrvo Sokoro dovedeno oko 100 ovaca, niko nije mogao da očekuje da će njihovo prisustvo decenijama kasnije postati ozbiljan problem za čitav ekosistem. Životinje su prvobitno dovedene radi uzgoja, ali su vremenom počele da žive na način koji niko nije očekivao.
Bez oslanjanja na čovekov nadzor i bez prirodnih predatora koji bi kontrolisali njihovu brojnost, populacija je iz godine u godinu rasla. Prema procenama istraživača, oko 5.000 ovaca živelo je na ostrvu već 1960. godine, gotovo vek nakon njihovog dolaska.
Ispaša ostavila velike posledice
Hiljade ovaca godinama su se hranile biljkama i kretale istim područjima. Dugotrajna ispaša smanjivala je biljni pokrivač, dok su ovce jedenjem listova i mladica otežavale rast novih biljaka.
Problem je dodatno pogoršavalo njihovo kretanje po ostrvu. Životinje su sabijale zemljište na stazama i mestima na kojima su se odmarale, dok su uklanjanjem sloja opalog lišća ostavljale površinu tla izloženijom.
Studija objavljena 2016. godine u časopisu "Forests" opisala je gubitak više od 2.000 hektara autohtone vegetacije, povezan sa prekomernom ispašom i erozijom. Uništavanje mladih biljaka dodatno je otežavalo prirodnu obnovu vegetacije.
Sokoro se nalazi u Tihom okeanu, a ostrvo je izloženo i tropskim olujama. Kada je nestajao biljni pokrivač, obilne padavine su lakše oticale po površini i odnosile čestice zemljišta.
Tako su nastajali i produbljivali se kanali erozije. Gubitak zemljišta otežavao je biljkama da razviju nove korenove, pa se posledice prekomerne ispaše nisu završavale samo na biljkama koje su životinje pojele.
Pritisak i na lokalne životinje
Promene u vegetaciji uticale su i na staništa autohtonih životinja. Sokoro je dom endemskih vrsta, koje se prirodno nalaze samo na tom području.
Istovremeno, problem nisu predstavljale samo ovce. Podivljale mačke vršili su direktan pritisak na ptice i guštere. Dok su ovce menjale vegetaciju i fizičke uslove staništa, mačke su ugrožavali lokalnu faunu predacijom.
Kombinacija tih pretnji dodatno je otežavala očuvanje vrsta sa ograničenim područjem rasprostranjenosti.
Tri godine trajalo uklanjanje ovaca
Kako bi se zaustavio dalji pritisak na prirodu, između 2009. i 2012. godine sproveden je program iskorenjivanja podivljalih ovaca. Operacije su kombinovale akcije iz vazduha i sa zemlje.
Prema tehničkom izveštaju odgovornih, tokom programa ubijeno je 1.762 životinje. Timovi su koristili i obučene pse, kao i ovce sa odašiljačima, kako bi pronašli preostale grupe.
Cilj je bio da se potpuno ukloni populacija koja je godinama uticala na vegetaciju i zemljište ostrva.
Istraživači su nakon iskorenjivanja zabeležili spontani oporavak biljnog pokrivača i poboljšanje pojedinih karakteristika zemljišta.
Studija iz 2016. godine uporedila je satelitske snimke iz 2008. i 2013. godine, uz procene sprovedene na terenu. Rezultati su pokazali da su degradirana područja zadržala sposobnost regeneracije kada je prestao pritisak ispaše.
ekosistema. Bilo je potrebno pratiti koje vrste ponovo zauzimaju teren i kako se staništa menjaju.
Uklanjanje ovaca tako je prekinulo jedan od dugotrajnih izvora degradacije na ostrvu Sokoro, dok je dalji oporavak zahtevao praćenje vegetacije, zemljišta i drugih pretnji po lokalnu faunu.
Autor: D.B.
